Godine 1943., bogati američki industrijalac Solomon Guggenheim i Hilla Rebay, njegova savjetnica za umjetnost i kustosica Guggenheimove zbirke značajnih slikara moderne umjetnosti poput Vasilija Kandinskog, Paula Kleea, Marca Chagalla, dodijelili su Franku Lloydu Wrightu izradu projekta za muzejsku zgradu koja će služiti kao stalno izložbeno mjesto za Guggenheimovu kolekciju. Do tada, ona je bila pohranjena u njegovom stanu, u njujorškom hotelu Plaza, a kako je stalno i brzo rasla, s vremenom je za nju bilo nađeno i iznajmljeno jedno mjesto na 54. Ulici i nekoliko godina služilo kao Guggenheim Museum of Non-Objective Art. Zaklada Guggenheim potom je kupila komad zemljišta na Petoj aveniji, između 88. i 89. Ulice. Tijekom idućih 16 godina, Wright će izraditi nekih sedam stotina nacrta i tek 1956. godine, uglavnom zbog poslijeratne inflacije, počinje izgradnja Guggenheim muzeja.
Hilla Rebay je Wrightu rekla: “Hoću hram duhu, hoću spomenik!” Wrightov odgovor je bio: “Muzej će biti zgrada i slikarstvo, zajedno, u jednoj neprekinutoj, lijepoj simfoniji kakva nikad prije nije postojala u svijetu umjetnosti.”
Naručitelji su dobili jednu od najneobičnijih građevina Amerike, a i cijelog svijeta, jedno od najljepših zdanja arhitekture 20. stoljeća. U toj, jednoj od zadnjih u njegovoj seriji organičkih konstrukcija, Wright je projektirao cilindrično spiralnu, armiranobetonsku građevinu, tople bež boje, koja izvana, s ulice, izgleda kao jedna duga svijetla vrpca svijena u valjkasti stog, ili kao terasasta piramida, naopako postavljena, s vrhom malo širim od dna. Njen izgled u oštrom je kontrastu s okolnim, škatuljastim zgradama Manhattana. Wright je i rekao da će njegov muzej od obližnjeg Metropoliten muzeja za umjetnost napraviti zgradu koja izgleda kao “protestantska štala.”
Unutrašnjost Guggenheima podsjeća na unutrašnjost morske školjke. Otvoreno, okruglo predvorje i kružna rampa, koja slijedi spiralno kretanje prema gore, od prizemlja do kupolastog svoda, omogućavaju istovremeno pregled mnogih izložbi i razina. Ranije, a tako je bilo i zamišljeno, posjetitelji su se na najviši kat uspinjali dizalom i onda silazili niz kružnu rampu i ujedno promatrali slike. Muzej sada organizira izložbe tako da se posjetitelj penje uz kružnu rampu.
Kad je bila gotova, ta je osebujna Wrightova građevina – njegovo zadnje veliko djelo – odmah polarizirala kritičare. Od početka, odnos između zadivljujuće arhitekture građevine i umjetnosti zbog koje je ona izgrađena i koju je trebala izlagati, izazivao je raspre i proturječja. Jedan je kritičar napisao da je “muzej najljepša zgrada Amerike... nikad, ni na trenutak, ne dominira izloženim slikama.” Jedan drugi, da je “građevina manje muzej, a više spomenik u slavu Franka Lloyda Wrighta.”
Zgrada baca u sjenu umjetnička djela koja su u njoj izložena; slike, zbog zidova koji nisu ni vertikalni ni potpuno ravni, nego blago konkavni, ne mogu biti obješene i izložene kako treba; osvjetljenje je loše jer, iako rotonda prima obilje dnevnog svijetla, udubine u zidu, u kojima su slike smještene, u sjeni su kružne rampe pa ovise uglavnom o umjetnom svijetlu... bile su neke od najčešćih kritika. Pred otvaranje muzeja, dvadeset jedan umjetnik, među njima i Willem de Kooning i Robert Motherwell, potpisali su pismo kojim su prosvjedovali protiv izlaganja njihovih djela u takvom prostoru. Wrightov je dizajn predstavljao novi način viđenja umjetnosti. Danas, muzej Guggenheim uživa duboko štovanje i divljenje.
Kolekciju Solomona Guggenheima, umjetnina koje datiraju od kraja 19. i iz 20. stoljeća, mnoge iz kolekcije Guggenheimove nećakinje Peggy Guggenheim, sve skupa – više od 2.500 djela slikara i kipara, uključujući i najveću zbirku djela Vasilija Kandinskog, svakako treba vidjeti kad vam se, i ako vam se, ukaže prilika. Ali Guggenheim treba posjetiti i radi same zgrade, jer kako je to pisao Spiro Kostof, u knjizi A History of Architecture, Settings and Rituals: “Wrightov labuđi pjev... Muzej Guggenheim je dar čiste arhitekture, točnije – skulpture.”
Po riječima kreatora, Franka Lloyda Wrighta: “Ulaženjem u duh ovog interijera, otkrit ćete najbolju moguću atmosferu za izlaganje umjetnosti i slušanje glazbe. Upravo ta atmosfera ono je što, kako meni izgleda, nedostaje našim umjetničkim galerijama, muzejima, koncertnim dvoranama i kazalištima.”
Architects may come and architects may go and never change your point of view. When I run dry I stop awhile and think of you... So Long, Frank Lloyd Wright, Simon & Gurfunkel