U prvom poglavlju knjige Willie Nelson: En Epic Life, pod naslovom Somewhere in America, 2007, Joe Nick Patoski piše: “More ljudstva nadima se i valja, sve do horizonta, tisuće očiju uprto je u njega, tisuću ruku plješće, zbor od tisuća i tisuća glasova klicanjem i zviždanjem pozdravlja, i toptanjem nogu i osmjesima... sve je to zbog njega. Lone Star zastave i tisuće ruku diže se ka nebu, u nekima upaljeni upaljači za cigarete, u drugima pivske konzerve; glave, kao plutače na moru, poskakuju u ritmu glazbe. Starac, s divljim bijelim obrvama, naboranim licem, dugom kosom skupljenom u dvije pletenice, svojim očima traži druge, pokušava uspostaviti kontakt sa što je moguće više, u desetak sekundi, prije nego preko ramena pogled baci na muzičare koji iza njega stoje ili sjede. Stavlja gitaru oko vrata, prilazi mikrofonu, ležernošću nekoga tko je to napravio već bezbroj puta, iz noći u noć, iz godine u godinu, cijelog života. Glasom koji pola govori, pola pjeva, izgovara pet magičnih riječi koje pokreću lavinu odobravanja... Whisk-key Riv-verrrr take my miiiind.....
Za čitanje knjige Willie Nelson: An Epic Life, Joea Nicka Patoskija, o tom starijem ugledniku, odmetničkom pjesniku, međunarodnoj superzvijezdi iz Teksasa, treba duboko udahnuti, punim plućima povući. Pred čitateljem je duga vožnja – pet stotina stranica duga ili - 75 godina, koliko je Nelson napunio krajem travnja.
Whiskey, “trava,” žene, supruge, indiskrecije, burni brakovi i afere, djeca, usponi, padovi, poslovni partneri, bikeri, Merle Haggard i Waylon Jennings, Cash i Kristofferson i ... Julio Iglesias, dugovi i glasovite bitke s IRS-om, američkom Poreznom službom, spiritualni savjetnici, glazbenici, Willijeva mješana konzervativna redneck i dugokosa hippie publika, Nashville, Austin, Waco, Fort Worth, Gonzales, TX i godišnji piknici, seminalni albumi Red-Headed Stranger, Wanted: The Outlaws (prvi country album prodan u milijun primjeraka!), Stardust, Spirit (pravo malo američko remek-djelo i dramatični pomak u karijeri Willieja Nelsona), FarmAid koncerti u korist američkog farmera, gorivo BioWillie... milijuni gaža, milijarde milja, duga, duga vožnja.
Teksašanin Joe Nick Patoski, dobar poznavatelj povijesti i glazbe Texasa, autor, između ostaloga, i biografija Selene i Stevie Ray Vaughana, u detalje opisuje svijet Willieja Nelsona koji on sâm vrlo dobro poznaje jer prvi je intervju s Nelsonom napravio još 1973. Tijekom godina, mnogi su se novinari, uzbuđeni i nadobudni, penjali u Nelsonov autobus, s olovkom i notesom ili magnetofonom u rukama, i s njega silazili s tupim osmjehom na licu, priča i pitanja davno zaboravljena. “Patoski se na Williejev autobus popeo još ranih 70-ih godina i nikad nije sišao s njega.”
Njegova biografija Willieja Nelsona, jednog od najvećih američkih ikonoklasta i idola, iscrpno je i pomno istražena kronika, temeljena na stotine intervjua, s Nelsonom i nebrojenim drugima – prijateljima, glazbenicima, članovima obitelji, suradnicima svih vrsta... Svaka pjesma je tu koju je Nelson ikada napisao, svaki njegov nastup, svaka snimka, svaki detalj iz njegovog legendarnog života. I ponašanja. Patoski, međutim, ne donosi sud o Nelsonovom karakteru ili njegovim postupcima, to prepušta čitateljima. Ali pošteno govori i o Nelsonovim slabostima i manama i o Nelsonovim jakim stranama.
Rođen u malom Abbottu, u Teksasu, u velikom siromaštvu, u vrijeme teške gospodarske krize, Willieja i njegovu sestru Bobbie odgojili su djed i baka. Willie je sanjao da će jednog dana postati kauboj, poput Genea Autryja. Ta ga želja zapravo nikad nije prošla.
Mali je Willie volio i glazbu, bez obzira na prijenosnika – bio on Isus ili Ernest Tubb. I sanjao da će jednog dana postati i skladatelj i pjevač countryja. Sa šest je godina dobio svoju prvu gitaru, model Stella, iz Sears kataloga. Četiri godine kasnije već je, kao zabavljač, zarađivao šest dolara na sat, puno bolje od branja pamuka ili prodaje Biblije i usisača za prašinu, od vrata do vrata. Glazba će Nelsona odvesti daleko od polja pamuka i od malog Abbotta. Ako Nelsonova priča i nije epska, kako naslovom svoje knjige sugerira Patoski, ona je svakako američka. Nelsonov se san ostvario zahvaljujući njegovoj odlučnosti i talentiranosti, priča ne može biti više američka!
Bilo mu je 28 godina kad je, 1961., imao svoj prvi hit – Crazy, u izvedbi Patsy Cline, jer nešvilskim diskografskim kućama nije se sviđalo kako Willie pjeva, nije im se sviđalo da u country unosi prizvuke jazza, jednostavno – nisu ga za ozbiljno uzimali kao pjevača, govorili su mu opetovano da ne zna i ne može pjevati, da čudno izgleda i da bi trebao nastaviti samo kao skladatelj pjesama, pisati hitove poput Crazy, Hello Walls, Night Life.... i davati ih drugim pjevačima. Ali Nelson je znao da može i sâm dati više.
Njemu se pak nije sviđao sladunjavi, popom začinjeni zvuk nešvilskog Music Rowa, nije nikako htio biti dio toga. Njegovi su se ukusi razlikovali i bili brojni – od western-swinga Boba Willsa i honky-tonka do skladbi Irvinga Berlina i jazza.
Teksaška je publika njegov osebujan stil cijenila. Nelson je svoj uspjeh i našao kad je napustio Nashville i 1971. godine preselio u Austin. I country vratio njegovim pravim korijenima i učinio ga cool za novu generaciju slušatelja.
Godinu dana po povratku u Texas Nelson postaje i hippie. Pusta kosu i bradu, nosi traperice, tenisice i majice, bandannu na glavi ili oko vrata. Promjena, piše Patoski, nije bila isključivo kozmetička. Nelson je time objavio svoju deklaraciju nezavisnosti od Nashvillea. Nekako u isto vrijeme započinje i svoje povremeno partnerstvo s onim drugim Teksašaninom - Waylonom Jenningsom – i iako je Jennings bio skloniji rocku od Nelsona, ta su dvojica, svojim “outlaw” stilom - spojem countryja, rocka, i malo jazza – slavila i veličala individualnu slobodu i publika je dupkom punila stadione da bi ih vidjela i čula. Kasnije, sredinom 80-ih, Nelson i Jennings će se udružiti s Cashom i Kristoffersonom u Highwaymen i zajedno izvoditi fenomenalnu glazbu. Ali Nelsonova ovisnost o cesti bit će jača i krenut će opet vlastitim putem.
Za Willijea Nelsona, On the Road Again nije samo pjesma, piše Patoski, nego način života. Njegov dom je njegov autobus. Dijelom Indijanac, iz naroda Cherokee, u Willieju bi baš i ciganska krv mogla kolati - stalno u svom autobusu, stalno na putu, stalno u pokretu, u doslovnom i u prenesenom smislu. Pjesma je postala i svojevrsna himna za Amerikance koji nikada ne miruju.
Patoski oslikava portret nepopustljivog nekonformista koji je stalno izmicao i trendovima i vlastima i uvijek ostajao vjeran svojim korijenima – svojoj glazbi, obitelji i iznad svega – svojim prijateljima.
“Prema standardima konvencionalnog društva, Willie Nelson je lud, otkačen. Cijelog je života bio i buntovnik i slobodan i slobodarski duh, kombinacija koju je američka publika začudno mirno i normalno prihvatila. I Nelsona voli sa svim njegovim slabostima i unatoč njima. I u dijelovima zemlje koji su kulturno i politički konzervativni, Willieja Nelsona dočekuju s osmjehom, on uživa status američkog junaka cijelom širinom kulturnog i političkog spektra. Njegova otvorenost i iskrenost, njegova nehinjenost, njegova autentičnost, svakoga razoružava i zaboravljaju da možda imaju nekih prigovora na njegov način života.”
Pola kauboj, pola hippie, u cijelini – pravi, doista! Willie Nelson: An Epic Life, Joea Nicka Patoskija, izdala je kuća Little, Brown, and Company.