Neke od najvećih američkih kompanija nagrađuju i – promašaje. Plaće koje se isplaćuju mnogim direktorima često izgledaju kao da su suprotne zakonima sile teže, rastući i rastući dok kompanija tone li tone. Časopis Forbes – poznat po svom godišnjem rangiranju najbogatijih ljudi u svijetu – napravio je popis s imenima osoba vrlo dubiozne slave: radi se o najlošijim direktorima, onima koji dobiju najviše novca za najmanje posla.
Časopis Forbes je usporedio plaće direktora s vrijednošću dionica i tako pokazao najgore direktore u Americi. Recimo, Kevin Sharer, direktor biotehnološke kompanije Amgen bio je plaćen u prosjeku 12 milijuna dolara godišnje zadnjih 6 godina, a da su istodobno dionice te kompanije padale za prosječno 4 posto svake godine.
Tu je jedan još gori direktor, ali još bolje plaćen: Angelo Mozilo na čelu je kreditne banke Countrywide – jedne od najvećih na tržištu stambenih zajmova – koja mu plaća prosječno 66 milijuna dolara godišnje dok sama tone ka bankrotu, a dionicama vrijednost pada po 9 posto godišnje.
Neil Weinberg, urednik časopisa Forbes kaže: "Pretpostavka je da u korporativnoj Americi ljudi budu plaćeni u skladu s onim kako rade. No – nije tako! Ovo je poput malog nogometa u četvrtom razredu osnovne škole – svi dobiju pokale."
Zbirno gledano, direktori su prošle godine dobili 15 posto manje plaće, ali … usporedimo ovo: 1980. godine, prosječni direktor je dobio plaću koja je bila 40 puta veća od one prosječnog radnika. Sada je njegova plaća 433 puta veća! I to čak i kad je čisti promašaj.
Kada je Gary Forsee, direktor Sprinta, dobio otkaz, bio je ispraćen s naknadom od 40 milijuna dolara i 84 tisuće dolara penzije mjesečno do kraja života. I još je k tome dobio pomoć u traženju novog posla.
Neki iz svijeta biznisa kažu da je posljednjih godina došlo do značajnih promjena na bolje i da je većina direktora plaćena prema zaslugama. John Castellani, predsjednik jedne poslovne udruge kaže: "Treba pogledati kakvo je stanje s plaćama većine direktora, kako oni obavljaju svoj posao i u kakvom su odnosu njihove plaće prema vrijednosti dionica njihovih kompanija."
Ali – kažu kritičari – upravni odbori kompanija su oni koji određuju plaću direktora, a u tim odborima sjede prijatelji direktora! "To je takorekuć incestuozni poslovni odnos: ljudi sjede jedni drugima u upravnim odborima, u te ih odbore smjeste direktori, a oni su zahvalni tim direktorima da su ih pripustili u klub moćnika," kaže Neil Weinberg.
Neil Weinberg, iz časopisa Forbes, kaže da je najbolji način protresanja tog kluba moćnika taj da se Amerikance podsjeti da je moguće praktički upropastiti kompaniju kojoj si na čelu, a da pritom ipak dobiješ 66 milijuna dolara godišnje.