U Sjedinjenim Državama svako dijete ima pravo na besplatnu naobrazbu u javnim školama. Međutim, mnogi se roditelji odluče toga odreći i radije plaćati školarinu kako bi njihova djeca pohađala privatne škole. Drugi roditelji izabiru drugačiji put: oni podučavaju svoju djecu u vlastitom domu. Roditelji koji svoju djecu obrazuju kod kuće, posjećuju brojne lokacije koje im služe kao izvori naobrazbe.
Proljetna sezona ribarenja na jezeru Fairfax u sjevernoj Virdžiniji započinje opskrbom jezera ribom. Čuvari parka, volonteri, i ribiči okupljaju se u parku. Od obale jezera do kamiona napunjenim vodom i ribom formiraju liniju te jedni drugima dodaju kante pune pastrva uzgojenih na farmi, kako bi ih pustili u jezero. Jedan od članova ove “brigade” je i desetogodišnja Kaila Nathaniel – učenica koja pohađa školu kod kuće i koja sudjeluje u ovom događaju kako bi pomogla lokalnoj zajednici, i pritom nešto naučila.
"Naučila sam da je ovaj čin važan jer će tada u jezeru biti više pastrva. Nisam znala kako pastrva izgleda, pa je stvarno bilo super vidjeti ih," kaže Kalia.
Odlazak u park je dio akademskog programa za Kailu i njenu mlađu sestru Kaliu, kaže njihova majka – i učiteljica – Leslie Nathaniel. “To im je prilika da ono na čemu smo radile kod kuće stvarno iskuse iz prve ruke,” kaže ona.
Za svoj znanstveni eksperiment, Kaila, Kalia i njihova majka rade na konstrukciji " hspace=2 src="/croatian/images/P1010086_1.jpg" width=210 align=right vspace=2 border=0>nečega što se zove svežanj lišća. Suhe listove polažu u malu plastičnu mrežu, i usidravaju u potok koji protiče njihovim susjedstvom.
"Ovaj svežanj listova pomaže uhvatiti sitne beskralježnjake koji nastanjuju potok. Oni su dio izvora hrane za pastrve. Hrpicu ćemo na tom mjestu ostaviti tri do četiri tjedna. Onda ćemo pogledati što će se zapravo naći unutar nje. Potoci koji su bistri i zdravi i u kojima mogu živjeti ribe sadržavat će puno sitnih beskralježnjaka koji će u njima rasti. A u onima čija voda je manje kvalitetna nećete, naravno, naći toliko puno organizama. Vidjet ćemo što ćemo naći," kaže gospođa Nathaniel.
Djevojčice kod kuće imaju na raspolaganju cijeli niz resursa za učenje različitih predmeta – od knjiga i slagalica do kocki, zemljopisnih karti i mekanih naslonjača ispunjenih zrncima.
Leslie Nathaniel kaže da je učenje trajni proces koji se odvija stalno i u svakoj prostoriji u kući. U kuhinji, kaže ona, one zajedno peku i uče o mjernim jedinicama za težinu, o mjerama i razlomcima. Svi roditelji mogu izabrati da podučavaju svoju djecu kod kuće, no postoje pravila koja se moraju slijediti. Ona se razlikuju od države do države. Gospođa Nathaniel kaže da je o svojoj nakani morala obavijestiti upravitelja mjesne škole i podnijeti plan nastave, a na kraju školske godine mora predati dokaze o napretku njenih kćerki u znanju:
"Ti dokazi pokazuju da je moje dijete postiglo ono što država smatra adekvatnim akademskim napretkom za tekuću godinu. Najlakši način da se to pokaže su obično standardni testovi koje polažu učenici javnih škola."
Roditelji koji svoju djecu podučavaju u svom domu, kaže gospođa Nathaniel, često nađu pomoć na Internetu, a postoje i brojne organizacije koje pomažu roditeljima da se međusobno povežu i usklađuju aktivnosti s obiteljima koje žive u blizini. Ostale grupe pak objavljuju udžbenike i pružaju im nastavne planove. “Ako na primjer” – kaže gospođa Nathaniel – “naručite materijale preko neke kompanije, oni će vam poslati ogromnu kutiju sa svim što vam je potrebno za podučavanje njihove verzije gradiva za peti razred, ili bilo koji drugi razred u kojem vam se dijete nalazi. Tu su i brojne prilike za sportske igre i sastajanje s ljudima.” Celeste Land, koja se, kao i Leslie Nathaniel i još veliki broj Amerikanaca, odlučila uzeti u svoje ruke obrazovanje svoje djece, član je upravnog odbora Organizacije roditelja iz Virdžinije koji podučavaju djecu u kući:
"Naša najbolja procjena je da se oko jedan i pol do dva milijuna djece diljem zemlje podučava u vlastitom domu. Virdžinijsko Ministarstvo obrazovanja procjenjuje da je oko 21 tisuća njih u Virdžiniji."
Gospođa Land kaže da se većina roditelja odluči podučavati djecu kod kuće iz religioznih razloga, no ne svi. Neki, kako kaže, to rade iz akademskih razloga. Mnoga bi djeca među onima koje se obrazuje u kući inače bila isticana kao nadarena, ili obilježena zbog određenih poteškoća u učenju. Druge obitelji to čine iz socijalnih razloga. Primjerice, njihovo se dijete nije slagalo s drugom djecom u školi. Za Leslie Nathaniel, konkretno, koja je napustila svoj posao kompjuterske savjetnice kako bi osobno podučavala svoje kćeri, razlog je bio jednostavan, ali ključan. Kaže da je jednostavno željela osjetiti radost mogućnosti da vidi kako one svakodnevno rastu, te da im pomogne otkriti kako je zabavno učiti sam i brzinom koja im najbolje odgovara.