Film “Music Within” priča je o jednom gluhom čovjeku i njegovim nastojanjima za donošenje pravne zaštite za osobe s invaliditetom. S redateljem filma Stevenom Sawalichom razgovarao je Mike O’Sullivan.
Oštećenje sluha problem je dobro poznat Stevenu Sawalichu. Njegov očuh, Bill Austin, jedan je od najvećih u svijetu proizvođača prilagođenih slušnih aparata. Putem dobrotvorne organizacije Starkey Hearing Foundation, Bill Austin je donirao na tisuće aparata gluhoj ili nagluhoj djeci diljem svijeta. Sawalich je sudjelovao u pedeset dobrotvornih misija podešavanja slušnih aparata njihovim potrebama.
Zahvaljujući tom svom radu sreo je čovjeka po imenu Richard Pimentel koji je sluh izgubio kao vojnik u ratu u Vijetnamu i kasnije postao aktivist u korist osoba s invaliditetom. Njegova nastojanja i nastojanja drugih poput njega dovela su do donošenja zakona za zaštitu tih osoba, za uvođenje mnogih pogodnosti na javnim mjestima:
"Svi mi, danas, prihvaćamo kao gotovu činjenicu ono za što se Richard zalagao i što je postigao – ukošene rubnjake na pješačkim prijelazima za one u invalidskim kolicima, vrata koja se automatski otvaraju..."
U filmu “Music Within,” glavne uloge igraju Ron Livingston i Melissa George. Film govori o Pimentalovim naporima da završi koledž i pronađe posao. Njegov prijatelj Art – igra ga Michael Sheen – ima cerebralnu paralizu, u invalidskim je kolicima. Dobijamo dobar uvid u to kako je to živjeti s invaliditetom.
Pimentel pati od zujanja u ušima, od tinitusa. U filmu i sami možemo čuti ono što Richard čuje bez slušnog aparata. Za potrebe filma, snimljen je njegov audiogram, izvađene frekvencije koje on ne može čuti, a ostavljene one koje može, pa i sami dobijamo prilično dobar i vjeran osjećaj za ono što on može čuti i kako je to živjeti s problemom tinitusa.
U ono vrijeme, osobe s invaliditetom rutinski su bile izložene grubim i uvredljivim komentarima, teško im je bilo dobiti posao. U Portlandu, u Oregonu, gdje je Pimentel živio, restorani su mogli osobama s invaliditetom odbiti ulaz ako se smatralo da njihova prisutnost čini druge goste nervoznima.
U jednom isječku iz filma, konobarica govori Pimentelovom prijatelju da njegov izgled zgražava. Sawalich kaže da se to uistinu dogodilo kad su Pimentel i njegov prijatelj Art htjeli, u jednom restoranu, proslaviti Artov rođendan:
"Film je Richardovo viđenje svijeta. Uz nekoliko iznimki, vjerni su to prizori onoga što se njemu i njegovom prijatelju doista događalo."
Upornošću i ustrajnošću, Pimentel i drugi aktivisti uspjeli su promijeniti zakon. Rezultati su bili dramatični. T. J. Hill iz losangeleskog Centra za zakonska prava osoba s invaliditetom, kaže da je zakon pod imenom Americans with Disabilities Act iz temelja promijenio Ameriku:
"Sredstva javnog prijevoza, tako važna osobama s invaliditetom, sad su im dostupna, isto tako i pristup svim važnim javnim mjestima –školama, sveučilištima, bolnicana, hotelima, sudskim zgradama, policijskim postajama."
Jednako važna promjena je i njihova zaštita i njihova prava na radnim mjestima.
Sawalich kaže da njegov film nije film “s porukom,” ali da poruku ipak prenosi:
"Ta poruka je – jedna osoba može mijenjati svijet. Ako ima u sebi dovoljno odlučnosti, može ostvariti sve što naumi."
Film “Music Within” posve zaokuplja pažnju gledatelja, jer priča nije izmišljena nego se temelji na stvarnim događajima.