Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nedavno je izglasovalo uvođenje novih sankcija protiv Irana zbog odbijanja Teherana da prekine s obogaćivanjem urana. Riječ je o trećem nizu mjera koje uvode Ujedinjeni narodi, uz podršku Sjedinjenih Država i Europe, kako bi se ograničilo financijsko poslovanje Irana i obeshrabrilo nuklearne aktivnosti. Ipak, iranska vlada i dalje prkosi, tvrdeći da će nastaviti koristiti svoje pravo da razvije program za proizvodnju nuklearne energije.
Michael Jacobson bivši je dužnosnik američkog Ministarstva financija, gdje je radio u Uredu za terorizam i prikupljanje financijskih informacija. On kaže da su američke i međunarodne sankcije dovele do smanjivanja iranskog poslovanja s inozemstvom, ali nisu nanijele štetu vladi. "Zasad su bile manje djelotvorne. Iran nije u potpunosti odustao od svojih nuklearnih ambicija i ključno je pitanje hoće li se to dogoditi ili ne u budućnosti".
Jedan od razloga jest i to što su sve veće cijene nafte ojačale iransku vladu, unatoč zabrani američkim naftnim kompanijama da posluju s Iranom. Gary Hufbauer s Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju kaže kako je prihod od nafte omogućio Iranu da kupi tehnologiju i unajmi stručnjake za nuklearnu energiju, često iz zemalja bivšeg Sovjetskog saveza. "Dakle, imaju mnogo novca i bilo kakve sankcije da uvedemo imat će tek marginalni učinak kad imate toliko novca".
Sankcije protiv Burme također su postigle vrlo ograničeni uspjeh u tome da primoraju vojnu vladu da zaustavi kršenja ljudskih prava i represiju nad svojim narodom. Žestoki odgovor na prosvjede koje su predvodili budistički svećenici i prodemokratski aktivisti u rujnu prošle godine demonstrirale su čvrstu kontrolu vojne vlade unatoč sankcijama. Aung Din, direktor organizacije Američka kampanja za Burmu ovdje u Washingtonu, kaže da su sankcije bitne, ali da trebaju biti kombinirane s drugim oruđima vanjske politike. "Sankcije same neće izmijeniti našu zemlju. Sankcije trebaju biti kombinirane s intenzivnim diplomatskim nastojanjima i snažnim demokratskim pokretom u zemlji".
Novi zakoni koji se nalaze u proceduri u američkom Kongresu pojačat će ekonomska ograničenja i stvoriti novu podršku za demokratske inicijative u Burmi. Gospodin Aung također želi da zapadne zemlje aktivno vrše pritisak na burmansku vladu i njene saveznike, posebice Kinu i Indiju, kako bi se angažirala u postizanju sporazuma s oporbenim skupinama. Nijedne američke sankcije nisu trajale tako dugo kao što je na snazi trgovinski embargo protiv Kube. Nakon četrdeset i šest godina sankcija komunistički vladari u ovoj otočkoj državi i dalje su na vlasti, a takva američka politika postala je česta meta kritika.
U Miamiju dio kubanskih izbjeglica počeo je dovoditi u pitanje embargo, tvrdeći da on nanosi štetu Kubancima. Posebno se ljute na zakon iz 2004. godine kojim se zabranjuje kubanskim imigrantima u Sjedinjenim Državama da šalju novčane doznake na Kubu i posjećuju svoje obitelji u toj zemlji. Alvaro Fernandez, čelnik je Kubansko-američkog povjerenstva za prava obitelji. On kaže da ti propisi razdvajaju obitelji. "Njihov je argument da to pomaže kubanskoj vladi. Za mene je puno važnije to da pomognem svojoj obitelji".
S nedavnim transferom vlasti s Fidela na Raula Castra, neki ljudi dovode u pitanje budućnost embarga. Američki dužnosnici kažu da bi ukidanje ovih mjera sad izgledalo kao da se kubanska vlada nagrađuje zbog toga to i dalje provodi protu-demokratsku politiku. Iako nije savršen, embargo je po mišljenju nekih jedino američko oruđe koje Washington može iskoristiti za vršenje pritiska na kubansku vladu za promjenama.
Andy Gomez profesor je na Sveučilištu Miami. "S akademskog stajališta, ne vjerujem da bih bio spreman odustati od svog posljednjeg teksta, bez obzira koliko on bio loš, a da ne tražim nešto zauzvrat".
Američki dužnosnici kažu da shvaćaju kako sankcije treba učiniti djelotvornijima, međutim, nije vjerojatno da će u bliskoj budućnosti od njih odustati kao od oružja vanjske politike.