Analitičari kažu da ekonomske sankcije kao što su zabrana trgovanja ili ulaganja postižu djelomičan uspjeh. Gary Hufbauer autor je knjige Ponovno razmatranje ekonomskih sankcija i stručni suradnik instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju. On kaže kako njegova istraživanja pokazuju da sankcije imaju određeni učinak."Mogli bismo reći da u jednoj trećini slučajeva postoji zamjetni pozitivni efekt u ostvarivanju rezultata. Oko čega su takvi slučajevi koncentrirani? Koncentrirani su oko onog što nazivamo umjerenim ciljevima. To jest, pokušaj da oblikujemo vladu u nekoj stranoj zemlji, da ta zemlja, primjerice oslobodi neke političke zatvorenike ili da se neka zemlja zaustavi u ranoj fazi pokušaja nabave nuklearnog oružja".
U Južnoafričkoj Republici, primjerice, međunarodnim se sankcijama pripisuje da su pomogle u okončavanja aparthejda i da su dovele do vladavine većine 1994. godine. Frances Kornegay analitičar je pri Centru za političke studije u Johanesburgu. "Južnoafrička politička i ekonomska izolacija, zajedno s unutarnjom pobunom i nemogućnost vladanja, definitivno su dovele režim aparthejda to točke gdje se počelo kalkulirati kako zadržavanje aparthejda neće donijeti velike koristi i da je najbolje postići sporazum i početi pregovarati".
Direktor konzultantske tvrte Econometrix u Johanseburgu, Azar Jammine, kaže da su druge sankcije, kao što je zabrana sudjelovanja na sportskim i kulturnim manifestacijama igrale uglavnom psihološku ulogu u vršenju pritisaka za promjenama. Međutim, dodaje da čak ni te mjere nisu bile glavni razlog zašto je tadašnji južnoafrički predsjednik Frederic De Klerk odlučio pregovarati s Afričkim nacionalnim kongresom. "Sveukupno političko okruženje dramatično se izmijenilo 1989. godine i nije nikakva koincidencija da je predsjednik De Klerk ukinuo zabranu djelovanja Afričkog nacionalnog kongresa 2. veljače 1990. godine, točno četiri mjeseca nakon što je pao Berlinski zid".
On dodaje da su vlade komunističkih zemalja osiguravale značajnu podršku Afričkom nacionalnom kongresu u borbi za slobodu te da je propast komunizma uklonila glavnu opasnost od koje su strahovali čelnici aparthejdskog režima. Smatra se da su sankcije igrale i ulogu u libijskom prihvaćanju odgovornosti za rušenje američkog zrakoplova nad Škotskom i naposljetku napuštanju terorizma.
Međutim, libijski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Ali Aujali kaže da je diplomatski angažman međunarodne zajednice imao znatno veći efekt. "Sankcije nisu instrument za mijenjanje politike drugih zemalja. Sankcije utječu na svakodnevni život ljudi. Međutim, ono što je važno jest koliko smo realistični u nastojanju da riješimo svoje nesuglasice. To je ono što je riješilo krizu između Libije i Zapada".
Analitičari napominju da sankcije često pogađaju one nemoćne, iste ljude koje pokušavaju zaštiti. Frances Kornegay kaže da je druga slabost sankcija u tome što ne uživaju uvijek univerzalnu podršku. "Postoji raznorazni načini da se zaobiđu sankcije. Bilo je mnogo vrlo uspješnog kršenja sankcija u vrijeme kad se Južnoafrička Republika nalazila pod sankcijama. I kad tome dodate da je u političkom i ekonomskom interesu jednog broja zemalja da nastave trgovati ili pomagati određene zemlje koje se nalaze pod sankcijama, to predstavlja pravi izazov".
Frances Kornegay podsjeća da je kršenje sankcija bilo vrlo rasprostranjeno u Iraku Saddama Husseina. Iako su možda sankcije postale manje djelotvorne zbog sazrijevanja globalnog gospodarstva, one će se i dalje koristiti jer osiguravaju jednu među razinu međunarodnog pritiska – smještenu između službenih diplomatskih priopćenja i vojne intervencije.