Ekonomske se sankcije često smatraju svojevrsnom 'srednjom opcijom' – različitom od potpune pasivnosti, s jedne strane, ili otvorene intervencije protiv strane zemlje, s druge strane. Međutim, alternative gospodarskim sankcijama – ekonomska pomoć i druge inicijative - često su efikasniji put da se utječe na stranu vladu, da promijeni svoju politiku. Danas – u seriji priloga o ovom, kako mnogi kažu, "produženom oruđu" diplomacije - u prilogu Billa Rogersa govorimo o alternativama.
Sankcije su najčešći oblik pritiska na stranu zemlju, kada se želi ishoditi promjena politika. Primjer je odnos Zapada prema Iranu – sankcijama se želi postići određeni cilj, da režim u Teheranu odustane od svog nuklearnog programa.
Međutim, Ted Galen Carpenter iz washingtonskog Instituta Cato smatra da ekonomske sankcije vrlo često ne postižu željeni učinak: "Pokazalo se da sankcije, bilo jednostrane bilo multilateralne, rijetko postižu cilj. Propadaju češće nego što uspijevaju. Pogotovo su neefikasne kada se nastoji izvršiti pritisak da režim promijeni neku njemu vrlo važnu odluku ili političku mjeru."
Ponekad međutim uspijevaju ekonomske inicijative, ili nagrade. Primjerice, Washington je 1998. godine uveo sankcije protiv Pakistana, nakon što je Pakistan testirao svoje nuklearno naoružanje. No, vlada u Islamabadu nije popuštala. Nakon terorističkih napada na New York i Washington u jesen 2001. godine, Amerika je ukinula sankcije protiv Pakistana, jer joj je bila važna pomoć te zemlje u ratu protiv terorizma. U Pakistan je počela stizati izdašna američka ekonomska i vojna pomoć, a Pakistan je uzvratio suradnjom u borbi protiv islamskih ekstremista.
Gary Hufbauer iz Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju kaže da je nova politika bolja: "Pakistan je učinio dosta toga. Možda ne onoliko koliko bi mi željeli, ali oni su nam u borbi protiv al-Qaide i u Afganistanu dosta pomogli. Ako razmislimo o alternativi – a to je prema Americi neprijateljska vlada u Islamabadu – spoznajemo da je sadašnja situacija za Ameriku mnogo poželjnija."
Drugi primjer neefikasnosti sankcija i učinkovitosti pozitivnijih koraka je Libija. Politika te zemlje na međunarodnoj sceni promijenila se na bolje tek nakon što su ukinute sankcije te obnovljene trgovinske veze. Međutnarodne sankcije protiv Libije uvedene su krajem osamdesetih, nakon što se ustanovilo da je ta zemlja odgovorna za teroristički napad na američki putnički zrakoplov, u kojem je poginulo 270 putnika. Libija je nakon izvjesnog vremena pristala platiti odštetu obiteljima žrtava, a 2003. godine libijski je čelnik Muamar Gaddafi prekinuo proizvodnju oružja za masovno uništavanje.
Veleposlanik Libije u Sjedinjenim Državama Ali Aujali kaže da proizvodnja ovog oružja više nije imala smisla – kada je najavljeno ukidanje sankcija. Slično Washington postupa kada je u pitanju nuklearni program Sjeverne Koreje - nada se da će gospodarska pomoć i obnova suradnje na nizu područja dovesti polučiti željeni cilj, a to je ukidanje nuklearnog programa.
Trgovina je glavni poticaj – kaže Ted Galen Carpenter: "Često je ekonomska pomoć u drugom planu, a najvažniji je pristup stranim tržištima, kao što je američko ili europsko. Režimima poput sjevernokorejskog to je često važnije od direktne gospodarske pomoći."
Bez obzira na kritike ove vrste, vlade širom svijeta vjerojatno se još dugo vremena neće odreći tradicionalnog sredstva političkog pritiska – gospodarskih sankcija.