Premda nas od proljeća službeno dijeli još gotovo tjedan dana, neslužbeno svi su znaci već tu: dani su blještavo sunčani, krošnje se raspupavaju, a ptice nas bude jutarnjim pjevom. Dakle, nema boljeg vremena nego se otputiti na kraće putovanje, ne daleko od Washingtona, u susjednu Virginiju, gdje se na atlantskoj obali nalazi predio poznat kao 'Svjetska prijestolnica sunovrata'.
Zlato okruga Gloucester i njegovog manjeg istočnog susjeda, okruga Matthews, nije ono o kojemu se govori u burzovnim izvještajima; nije ni ono koje sjaji u nakitu, mada se neki strastveni cvjećari ne bi s tim složili. Ustvari, to zlato dolazi od mora žutih sunovrata koji su Gloucesteru priskrbili nadimak američke prijestolnice narcisa.
Potaknuti toplim plimskim naplavnim tlom, sunčani cvijetovi počinju se pojavljivati već u siječnju, uzduž puteva i nasipa, između drveća i na livadama. Vrhunac sezone sunovrata – proglašen jednostavno na temelju toga da je narcisa onda najviše, u najvećoj raznolikosti oblika, a i boja, premda su žuti i bijeli najčešći! – upravo je od sada pa do druge polovice travnja.
Okrug Gloucester posvećuje svojem žutom cvjetnom moru i lokalnu svečanost – Festival sunovrata (http://www.co.gloucester.va.us/pr/events/df/wad.htm), ove godine planiran za 29. i 30. ožujka. Prošlogodišnji je trajao samo jedan dan – prekratko, slažu se domaći! – ali je i tako uspio privući 15 tisuća posjetitelja.
Među posjetiteljima nisu samo ljubitelji cvijeća. Naime, s obalom dugom skoro 350 kilometara u okrugu čija je površina 225 četvornih kilometara, okrug Matthews je gotovo otok, a okrug Gloucester ima toliko potoka, pritoka i riječnih obala – da se ni ne spominje oceanska obala! – da mu niti jedna točka nije dalje od 15 minuta vožnje do prve vode. Dakle, oba okruga žive od marina, ribarskih brodica i rekreativnog turizma.
Povijest narcisa u ova dva okruga – koji su nekad pripadali indijanskom narodu Powhatan, čija je najslavnija kćer bila Pocahontas – počinje dolaskom naseljenika iz Engleske, koji su sa sobom donijeli spomene na dom – male lukovice, često sakrivene u porubima haljina.
Prema lokalnom predanju, žene su zasadile te lukovice na čistinama uz svoje okućnice. Lukovice su se našle u tlu u kojemu je plodna ilovača razrahljena pijeskom, oplakivana miljama slatkovodnih obala i još blagoslovljena dugim proljećima … za njih, uvjeti iz rajskog vrta. No, tek nakon Građanskog rata, te se zahtjevima skromne, ali izgledom raskošne cvijetove počelo gledati kao nešto više od ne posebno znamenitog znaka proljeća.
Značaj sunovrata, u financijskom smislu, prva je uočila izvjesna Eleanor Linthicum Smith, koja je, krajem 19. stoljeća, unajmljivala lokalnu djecu da joj beru cvijeće – za svakih stotinu ubranih divljih narcisa, dijete bi dobilo 10 centi! Ubrane bi cvijetove gospođa Smith stavila uspravno u košare, pokrila ih mokrim krpama i poslala u Baltimore, gdje su bili distribuirani cvjećarima.
I drugi su se poduzetno ubacili u biznis, sadeći lukovice svake godine gdje god se pružao i najmanji slobodni komadić zemlje. Prodaja narcisa iz ovih okruga Virginije proširila se na sjever i jug, uzduž čitave američke istočne obale.
No, tek je jedan Sjevernjak, koji je proveo neko vrijeme u Holandiji, ove više-manje amaterske poslovne poduhvate podigao na višu razinu. Charles Heath, sin bogate obitelji iz Nove Engleske, zatekao se u Gloucesteru 1916. godine. Očaran tamošnjim zlaćanim livadama, pretpostavio je da, ako divlje narcise tako dobro uspijevaju, onda bi i velike lukovice, po kojima je Holandija poznata, isto mogle odlično rasti na tom tlu.
Heath se preselio u Gloucester i počeo uvoziti i potom i sam razvijati nove sorte sunovrata. Nije prošlo dugo, a polja bi u proljeće zaživjela i bijelim i žutim i posve-bijelim, i onima tamnijeg oka i visokim tamnožutim i tanašnim zelenkasto-žutim narcisama.
Unuk Charlesa Heatha, Brent, i njegova supruga Becky i danas vode biznis pokrenut prije devedesetak godina, a njihova su polja sunovrata jedno od najpopularnijih odredišta posjetitelja u vrijeme festivala.
Divljim narcisama malo se i pomaže u njihovoj samoniklosti. Svake jeseni, dobrovoljci, članovi lokalnih udruga cvjećara-amatera poklanjaju lukovice vlasnicima trgovina koji ih sade uokolo svojih lokala i obližnjih parkirališta. Prošle jeseni, tako je bilo poklonjeno više od 50 tisuća lukovica.
Djecu se više ne pušta u najamni rad da beru sunovrate, ali škole održavaju tradiciju sadeći svake godine nove primjerke u vlastitim dvorištima. Ukratko, broj i raznolikost sunovrata svake je godine sve veća tako da i redovni posjetitelji uvijek imaju nešto novo za vidjeti.
Procjenjuje se da u svijetu postoji oko 6 tisuća varijeteta sunovrata, no nemoguće je prebrojiti koliko ih se može vidjeti u vrtovima i na proplancima šumaraka u Gloucesteru. Za nas, na svaki način, čisto dovoljno.