Malo je onih koji danas u Americi znaju za nju, ali Victoria Woodhull bila je jedna od najslavnijih žena Amerike 19. stoljeća. Bila je prva žena-burzovni posrednik Wall Streeta, bila je prva žena koja je svjedočila u Kongresu, u prilog prava žena, i bila prva nominirana za predsjedničkog kandidata u Sjedinjenim Državama, prije točno 136 godina.
Da je kojim čudom bila izabrana, 1872. godine, Victoria Woodhull ne bi mogla služiti, jer tada još nije imala 35 godina, kako je to određeno Ustavom Sjedinjenih Država. No, bilo je i drugih nemogućnosti i prepreka. Victoria Woodhull je, po mišljenju mnogih suvremenika, u mnogočemu jednostavno bila barem stotinu godina ispred svog vremena.
Rođena potkraj rujna 1838. godine, u malom mjestu Homer, savezna država Ohio, u siromašnoj obitelji, Victoria Woodhull, rođena Claflin, ime je dobila prema tada upravo okrunjenoj britanskoj kraljici Victoriji.
Osmeročlanoj obitelji Claflin nije dobro išlo i otac se snalazio kao je znao i umio, često i nepošteno. S Victorijinom mlađom sestrom, Tennessee, napravio je, u domaćoj proizvodnji, eliksir ljepote i plasirao ga na tržište, sa slikom vrlo privlačne Tennessee. Kad je jedna osoba umrla od njegovog čudotvornog napitka, obitelj je brže-bolje morala pobjeći iz Ohija.
Victoria, koja se, kako je u to vrijeme bio uobičajeno, udala sa samo 15 godina, za izvjesnog Canninga Woodhulla, pijanicu i prevaranta koji se lažno predstavljao za doktora, i sama je naslijedila dosta od očeve preuzetnosti i zajedno sa sestrom Tennessee dobro iskoristila ludost koja je Amerikom harala sredinom 19. stoljeća – bacile su se u spiritualizam, postale putujuće vidovnjakinje i iscjeliteljice. Došle tako i do New Yorka. Mlade, izuzetno lijepe, karizmatične, privukle su pažnju željezničkog tajkuna i financijera Corneliusa Vanderbilta, čiji veliki interes za spiritualizam nije bio nikakva tajna. Kao, uostalom, niti njegov izrazit interes za pripadnice ljepšeg spola. Zahvalan sestrama na njihovim čarobnjačkim moćima i drugim zadovoljstvima, Vanderbilt im je davao povjerljive savjete za burzovne transakcije, pomogao im da otvore vlastito posredništvo na Wall Streetu. Kao “burzovne posrednice, prve žene na Wall Streetu,” njujorški tisak je veličao sestre, zvao ih “kraljicama financija” i “dražesnim brokericama,” a sa svojim novostečenim bogatstvom i one su počele izdavati vlastite novine, u zaglavlju kojih je stajalo “Organ najnaprednije misli i svrhe u svijetu!” Woodhull and Claflin’s Weekly, kako se list zvao, ima je nakladu od 20.000 primjeraka i nije bilo te vruće i zabranjene viktorijanske teme o kojoj sestre nisu bile spremne progovoriti na stranicama lista. Počele su im se dodvoravati i sufražetkinje i Victoria, sada udata po drugi puta, spremno je pristupila pokretu pobornica za žensko pravo glasa, dokazala se kao vrlo talentirana, fascinantna govornica. Njen najsjajniji trenutak bio je upravo njen govor pred pravosudnim odborom Zastupničkog doma Kongresa, u prilog ravnopravnosti žena s muškarcima.
Victoria je svoju gostoljubivost, bez rezerve, pružala svakome, od prostitutki do članova kraljevskih obitelji. Bila je protivnica organizirane kršćanske vjere, ali vodila se njenim načelima – hranila gladne, brinula za bolesne, posjećivala zatvorenike... vjerujući da su, za spas duša, važnija ta načela nego propovjedanje o uskrsnuću Isusa. Victoria Woodhull je bila puna proturječnosti – prva burzovna posrednica Wall Streeta čiji list je bio prvi koji je, na engleskom, objavio Manifest komunističke partije, Karla Marxa! Victoria Woodhull je bila, u najmanju ruku – posebna.
Kad ju je njena stranka – Equal Rights Party, disidentsko krilo Nacionalne udruge sufražetkinja – nominirala za svog predsjedničkog kandidata (usput, ista je stranka nominirala i prvog crnca, Fredericka Douglassa, za njenog potpredsjednika), oko Victorije Woodhull stvorila se vrlo neobična koalicija, sastavljena od sufražetkinja, radnika, spiritualista, komunista, socijalista i raznih drugih, s dijametralno suprotnim mišljenjima i stajalištima. Jedino što im je bilo zajedničko, bila je njihova želja da bude izabrana vlada s načelima; drugim riječima, svi su dijelili mišljenje – da je vladi bila prijeko potrebna reforma.
Malo je tko vjerovao da Victoria Woodhull može pobjediti. Kao prvo, podršku od žena nije ni mogla dobiti, jer one tada još nisu imale pravo glasa. Drugi veliki problem bio je financiranje kampanje. Victoria je to prvo činila iz vlastitih sredstava dok ona nisu presušila, nestala zajedno s njenim listom, prvo, zatim njenom posredničkom tvrtkom, čak i njenim domom. Zadnji udarac bio je burzovni krah, 1873. godine.
Umjesto da s njom diskutiraju o pitanjima, njeni su je protivnici napadali osobnim uvredama, zvali je svakojakim imenima – od vještice do prostitutke, optuživali je za ljubavne afere s oženjenim muškarcima. Njena radikalna stajališta o “slobodnoj ljubavi,” ne neograničenoj seksualnoj slobodi, kako su to često interpretirali, već o ukidanju bračnih stega tog vremena - brak je, za žene, bio klopka bez mogućnosti bijega – udaljila su i otuđila Victoriju Woodhull od nekih drugih vodećih ličnosti pokreta, umjerenijih stavova.
Bijesan zbog njenih kritika kapitalizma, Vanderbilt se okrenuo protiv nje, a napustili su je i klijenti njenog burzovnog posredništva. Frederick Douglass, nominiran od iste stranke za njenog dopredsjednika, pravio se da je ne poznaje i pridružio se predizbornoj kampanji za izbor Ulyssesa Granta, za predsjednika.
Sa sestrom Tennessee, Victoria Woodhull će ostatak života provesti u Engleskoj, u Engleskoj, 1927. godine, i umrijeti, kao udovica bogatog britanskog bankara, svog trećeg supruga.
U Americi, Victoria Woodhull je bila doista daleko ispred svojih suvremenika, ne samo kao prva žena nominirana za predsjedničkog kandidata, već i po onome što je glasno zagovarala, od čega se i sastojala njena predsjednička platforma, stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo – osmosatno radno vrijeme, uvođenje novih zakona za razvod braka, uvođenje programa društvene skrbi, podijela dobiti... jednako obrazovanje za žene, žensko pravo glasa, pravo žene da sama za sebe donosi zdravstvene odluke. Kritizirala je oštro viktorijanski ideal po kojemu je mjesto žene bilo u kući, samo kao supruge i majke. Victoria Woodhull očito nije bila bez vlastitih slabosti, ali nije u sebi imala ni mrvu od najveće moralne slabosti viktorijanskog doba, a to je bilo licemjerje.