U Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu 12. prosinca otvorena je izložba "El Shatt - Zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. - 1946.)". S njom se nakon skoro dvije decenije u hrvatske muzejske prostore vratila tematika iz NOB-e. Autorica koncepcije izložbe Nataša Mataušić na otvaranju je istaknula da je izbjeglički logor El Shatt pravi primjer pobjede ljudi nad
prirodom i svim nedaćama koje donosi život u izbjeglištvu.
U egzodusu skoro 40.000 Hrvata, uglavnom iz Dalmacije, pred
njemačkom soldateskom pobjeglo je najprije na otoke, zatim u južnu Italiju,
gdje je ostao manji dio, a največi dio je uz pomoć Saveznika otišao u
Egipat, u logore El Khatatbu (El Katatbu), Tolumbat i najveći između njih -
El Shatt.
El Shatt je dio kolektivne memorije u Dalmaciji. Zagrebačkom studentu Frani
Medaku iz Komina u El Shattu su bili susjedi: Pričali su kad sam bio mali pa sam zaboravio dosta stvari. Tu sam da se podsjetim .
Pa u obitelji mi nitko nije bio dole ali sam čuo neke stvari pa sam baš došao da vidim što je to točno bilo, da doznam malo.kaže nam isto zagrebački student Frane Vulić iz Omiša.
Izložba je prilika za oživljavanje mutnih sjećanja iz ranog djetinjstva,
kaže nam Darinka Lučin koja je u El Shattu bila kao beba: A bija sam tamo u El Shattu
Osim onih koji su čuli za El Shatt i kojima se pričalo o zbjegu, na izložbu
dolaze i oni koji su proživjeli i preživjeli El Shatt. Po tome je ova
izložba u zagrebačkom Povijesnom muzeju jedinstvena jer osim što se povijest može vidjeti - izloženo je tisuću eksponata - s poviješću se, ako imate samo malo sreće, na izložbi može i razgovarati: u ovim redakcijama, možemo ih nazvati novinama koje su izlazile svaki dan u pet šest listova. - kaže nam Spličanin Jakša Deletis.
S gospodinom Deletisom je iz Splita u Zagreb došao i njegov sin Vedran:
Puno sam slušao od njega u vezi toga ali moram reći da sam impresioniran veličinom i organiziranošću toga tamo. Stvarno je, on to ponekad malo preuveličava ali nije, stvarno nije. Za uvjeriti se isplati se vidjeti.
U El Shatu, platnenom gradu sa skoro 30.000 ljudi bile su ulice s "kučnim
brojevima". Živjelo se i radilo u školama, bolnicama, ambulantama,
poštanskim uredima, kazalištima, pjevačkim zborovima, nogometnim i sportskim klubovima, grobljem i crkvama. Grad s javnim kupaonicama, kuhinjama, svakodnevnim i tjednim tiskom... S radionicama - od one za igračke do sapunare. I to je sve izgračeno bez novaca, bez prave zakonodavne i izvršne vlasti, bez policije, bez prisile - ističe autorica Nataša Mataušič u katalogu izložbe i zaključuje da to nije bio nimalo lagan zadatak.
Zahtijevao je velike organizacijske i diplomatske sposobnosti ljudi koji su
ga vodili, a od samih izbjeglica izuzetnu izdržljivost i samodisciplinu.
Brano Veža, iz Brista u makarskom primorju, partizan ranjenik sa Sutjeske, u to je vrijeme bio zapovjednik partizanske straže. On kaže da su saveznici
imali ideju rasuti zbjeg po prekomorskim zemljama gdje su izbjeglice imali
rodbinu Mi nismo dozvolili to nego smo rekli da smo mi sposobni da sami sebe organiziramo i da će naš narod se organizirati, raditi i stvarati sebi život a ne da budu oni kao nečiji gotovani.
U El Shattu život nije stao - rodilo se oko 500 djece, ali se i
umiralo. U čitavom zbjegu - od južne Italije do egipatskih logora umrlo je
više od 850 ljudi. Izmeču njih je bilo najviše djece, svjedoči nam Nede
Ivičević iz Drvenika koja je u to vrijeme imala sedam
godina:.................... U bolnicu dospila kao dite. Od ospica, tu su umirala dica, to je bio opći kaos, prvi koji su oboljeli tih je malo preživilo jer su ih odmah polivali hladnom vodom jer je visoka temperatura bila i to je redovito umiralo.
Danas je od velikog platnenog grada ostalo tek groblje na kojem ponosno
stoji, zajedno s postoljem, devet metara visok kip Majke Dalmatinke, rad
kipara Ante Kostovića, koji dominira pustinjom. Pomorci koji putuju Sueskim
kanalom ga vide i pozdravljaju.
Prije tri godina hrvatska je obnovila groblje u ime "domovine koja ne
zaboravlja", kako je rekao, predsjednik Stipe Mesić koji je označio kraj tih
radova. Prije nekoliko dana o El Shattu i tom groblju nam je rekao: U to vrijeme kada je postojao El Shatt nije provođena nikakva niti komunistička niti socijalistička revolucija. To je bila anti-fašistička borba i oni koji su umirali u El Shattu sahranjeni su pod svojim vjerskim znakovima. Tamo nećete vidjeti nikakve druge znakove osim vjerskih znakova kojima su pripadali pokojnici.
Prije više od 60 godina hrvatske izbjeglice su priredile izložbu
svojih zanatskih i umjetničkih radova u Kairu i Aleksandriji. Planira se da
u dogledno vrijeme zagrebačka izložba o El Shattu gostuje u Kairu da se
tamošnja javnost upozna s hrvatskim ratnim zbjegom.
Što se Egipćana tiče, uvjerio sam se, El Shatt živi tek u usmenoj predaji
rijetkih ljudi: "Pričao mi je otac da su Hrvati ('Kroatin', uhvatio sam
riječ na arapskom, op.a.), čitave obitelji, deseci tisuča ljudi, pobjegli od
Hitlera", kazivao mi je Hysen, Beduin ročen na Sinaju.
Ta izložba bit če prilika i za produbljavanje spoznaja o
hrvatsko - egipatskim povijesnim vezama koje u Egiptu još funkcioniraju po
jednostavnoj poznatoj formuli: TITO - NASER
Izložba u Kairu ponudit će domačoj javnosti i više informacija o
obnovljenom groblju kojeg na račun hrvatskog veleposlanstva u Kairu čuvaju braća Kopti Samuil Assed Ebed i Mina Soliman Ebed. Oni su i domaćini na groblju...."Zalutaju, doduše rijetki stranci, Amerikanci, Nijemci, Grci...
Vide spomenik i groblje i doču ovdje pa pitaju što je to. Objasnimo im
koliko umijemo", kažu braća.
Izložba u Zagrebu pripomogla je da i domaćoj javnosti bude jasnija jedna
svijetla, žarkim pustinjskim suncem osunčana stranica hrvatske povijesti.