Četrdesetjednogodišnji indijanski spisatelj Sherman Alexie višestruko je nagrađivani autor romana, poezije, pripovjedaka i filmskih scenarija; najnoviji roman njegov je prvi koji se našao na bestseller listi New York Timesa, sada mu je donio i jednu od najprestižnijih književnih nagrada.
Glavni lik Alexiejeve knjige četrnaestgodišnji je dječak po imenu Arnold Spirit, Jr. Junior, kako ga na rezervatu Spokane, gdje živi, svi i znaju, dječak je s velikom glavom na tankom tijelu, s teškim naočalama, s debelim staklima, licem punim akni, šušljeta kad govori, ima višak zubi. Nije potrebno ni reći da nije baš popularan među drugom djecom na rezervatu. Junior je rođen s hidrocefalusom, vodenom glavom, odnosno “viškom” vode, problemom nakupljanja likvora u mozgu. Njegovim je roditeljima rečeno da će mali od toga ili umrijeti ili će taj problem izazvati ozbiljnu mentalnu retardaciju. Junior i ima napadaje. I barem jednom mjesečno netko ga na rezervatu dobro prebije. Ali Junior sve prima dobroćudno, sve podnosi s puno humora. Junior je i superštreber, najpametnije dijete Spokane rezervata. Junior je drugo dijete roditelja koji su “potekli iz siromašne obitelji koja je potekla iz siromašne obitelji koja je potekla iz siromašne obitelji koja je potekla od prvih siromašnih ljudi. Adam i Eva pokrivali su se smokvinim listovima; prvi Indijanci svojim malim rukama.”
Prvog dana srednje škole, Junior otvara udžbenik iz geometrije i otkriva na prvoj stranici ispisano ime svoje majke. Isti udžbenik, dakle, iz kojega je i njegova majka učila puna tri desetljeća ranije. “Taj stari, stari, stari, prastari udžbenik iz geometrije pogodio me je ravno u srce, silinom nuklearne bombe. Moje nade i moji snovi raspršili su se gore negdje, u onom oblaku u obliku gljive.”
Junior u tom trenutku shvaća bezizlaznost i beznadnost života na rezervatu – siromaštvo, alkoholizam, ovisnost – i lomi nos nastavnika tako što, bijesan, udžbenik na njega baca. Junior također shvaća da, ako želi bolje obrazovanje, mora van s rezervata. Pita roditelje: Za koga ima najviše nade? Oni simultano odgovaraju i potvrđuju ono što je Junior već znao: Za bijele ljude.
Juniorov otac je alkoholičar; da je imao prilike, postao bi muzičar. Juniorova majka je bivša alkoholičarka; da je imala prilike, nastavila bi se školovati dalje. Ali šanse za ostvarivanje snova na indijanskim su rezervatima nikakve. Junior sanja o tome da postane umjetnik, crtač stripova, neprestano ih i crta na zgužvanim komadićima papira.
U jedinstvenom činu hrabrosti i odvažnosti, Junior se upisuje u bjelačku srednju školu, u mjestu Reardan, oko 22 milje (35 kilometara) izvan rezervata. Jedini Indijanac, jedini ne-bijelac, u školi koja, politički nekorektno, za svoju maskotu ima Indijanca. U kulturnom i duhovnom smislu, te 22 milje su kao svjetlosna godina, nitko tako nešto nikad nije pokušao prije njega, a kamoli tako nešto preživio. Junior često mora autostopom do škole, a često i hoda do Reardana, jer otac ili nema dovoljno za benzin ili je sve već zapio. Autobusa do Reardana, s rezervata, nema.
Njegov jedini prijatelj na rezervatu, Rowdy, koji ga je uvijek zdušno branio i za svaku Juniorovu masnicu dvostruko vraćao bilo kome tko bi prvi naišao, sada Juniora smatra izdajicom. U nekima od svojih novih, školskih drugova, Junior otkriva priličnu dozu rasizma. Uhvaćen između dva svijeta – rezervata, koji ga optužuje zato što pokušava naći bolji život za sebe, i imućne bjelačke zajednice, koja ne vidi dalje od boje svoje kože, Junior mora zaraditi štovanje i povjerenje i jedne i druge strane. Odličan je učenik, uspijeva steći nekoliko prijatelja, postaje košarkaška zvijezda školskog tima, zaljubljuje se i hoda s najpopularnijom djevojkom Reardana! Ali svaki njegov trijumf je više gorak nego sladak.
Junior održava i svoju vezu s kulturom na rezervatu iako se ona, čini se, vrti samo oko alkohola, smrti i nasilja. Za svog kratkog života, Junior je već bio na više od 40 sprovoda, na tri dok pohađa školu u Reardanu – baku je pregazio pijani vozač, očev najbolji prijatelj pada od metka zbog sukoba s nekim oko zadnje kapi vina, sestra, koja je s rezervata ranije pobjegla, udajom za vlasnika neke kockarnice u Montani, gubi život u požaru montažne kuće u kojoj živi, suviše pijana da na vrijeme shvati što se zbiva.
Život part-time Indijanca, pola na rezervatu, pola izvan njega, težak je za Juniora - s reza u Reardan, iz Reardana na rez, na jednom mjestu pola bijelac, na drugom pola Indijanac, pritisci, s obje strane, da se prikloni i pokori samo jednoj kulturi su ogromni. Kad njegova školska košarkaška ekipa pobjeđuje onu s rezervata, Junior je u prvi trenutak pun zanosa i ushićenja, ali već u slijedećem kaže: Znam da je nekoliko njih sasvim sigurno utakmicu došlo odigrati bez doručka.
U školi, druga ga djeca podrugljivo zovu “Chief”; na rezervatu, Juniora podrugljivo zovu “apple,” jabuka – crven izvana, bijel iznutra.
Rođen i odgojen kao Indijanac kojega su viktimizirale i biologija i povijest i zajednica i siromaštvo i obitelj i sudbina, Junior ima dovoljno hrabrosti da traži šansu, gdje god ona bila, čak i u svijetu za koji vjeruje da u njemu ima najviše neprijatelja. Na neprijateljstva i nailazi, ali i na širokogrudnost i na uključenje. Lekcija koju Junior uči? Da svijet nije podijeljen po boji kože, po liniji crnog i bijelog ili, u njegovom slučaju, duž linije indijansko-neindijansko, već po tome kako se ljudi ponašaju, po postupcima, kako djeluju.
Junior se na kraju se miri sa svojim položajem outsidera izvan i unutar rezervata. Ali sve ima svoju cijenu. “Nadao sam se i molio,” kaže on, “da će mi jednog dana moći oprostiti što sam ih napustio. Nadao sam se i molio da ću jednog dana sam sebi moći oprostiti što sam ih napustio.”
Sherman Alexie daje živu sliku surove stvarnosti suvremenog života na indijanskom rezervatu. Ali Junioru daje ludo smiješan jezik i razmišljanja. Priča je istovremeno i smiješna i brutalna. I duboko dirljiva. Juniora spašava njegov smisao za humor i crtanje stripova. Alexijeva knjiga je njima i prošarana, sjajnim stripovima iz pera umjetnice Ellen Forney, iz Seattlea.
Dok ne dobijemo memoare Shermana Alexijea, poslužit će ova njegova knjiga, jer Arnold Spirit Jr., to je autor, Sherman Alexie.
Sva Juniorova iskustva stvarna su iskustva Shermana Alexijea. Od vodene glave, teških naočala s debelim staklima, viška zubi, šušljetanja… do siromaštva i vlastite borbe protiv alkohola (svoju je ovisnost prekinuo kad su mu bile 23 godine), do želje da dobije bolje obrazovanje, stvori bolji život za sebe. Alexie, Spokane i Coeur d’Alene Indijanac, rođen 1966., u mjestu Wellpinit, na Spokane rezervatu, u Washingtonu, hodao je 22 milje do škole u Reardanu. Sa pet godina čitao je Plodove gnjeva, Johna Steinbecka. Druga su mu se djeca na rezervatu rugala. Izuzetno inteligentno dijete, Alexie je sjajno napredovao u srednjoj školi u Reardanu, izvan rezervata, bio odličan učenik, sjajan košarkaš. Htio je postati liječnik, ali odustao od te ideje nakon što se nekoliko puta onesvijestio na satovima anatomije. Za studij je odabrao Američke studije i jedan je od prvih sa sveučilišnom diplomom među članovima svog plemena, Spokane, kojih na rezervatu danas živi oko 1100.
Od 1991., Alexie je objavio 17 knjiga. Njegovi romani, njegove pjesme, njegove pripovjetke, a i nekoliko filmskih scenarija, puni su humora, puni političke otvorenosti, nema u njegovim društvenim komentarima nikakvog okolišanja, okrutni su to opisi života na rezervatu. Zadnjih par godina, Alexie aktivno i glasno i govori Indijancima da se maknu s rezervata, ali to je i metafora – govori svakome, bilo koje rase, bilo kojeg staleža, da se maknu sa svojih stvarnih ili svojih fiktivnih rezervata. “Reservation,” kaže Alexie, “loša je riječ, vrlo loša.”
The Lone Ranger and Tonto Fistfight in Heaven bila je njegova prva zbirka pripovjedaka, objavljena 1991. godine. Poslužila je kasnije i za film Smoke Signals, redatelja Chrisa Eyrea, Chaeyenne/Arapaho Indijanca. Prvi Alexijev roman bio je Reservation Blues, objavljen 1995. Dobitnik mnogih književnih nagrada i priznanja, Sherman Alexie je sada, za svoj prvi roman za mlade – The Absolutely True Diary of a Part-Time Indian -priču o rasizmu, amneziji, fantaziji i smrti, primio i National Book Award.
U poglavlju “Part-time Indijanca” pod naslovom Thanksgiving, Junior/Sherman Alexie piše: Thanksgiving je bio snijega. Mama je ispekla purana, fino ga je pripremila. Uz to i pire-krumpir, kukuruz, mahune, umak od brusnica, pita od bundeve. Prava gozba. Uvijek mislim kako je smiješno da mi, Indijanci, slavimo Thanksgiving. Pa, dobro, Indijanci i oni prvi doseljenici jesu bili najbolji prijatelji, za onog prvog Thanksgivinga, ali samo nekoliko godina kasnije ovi su počeli pucati po Indijancima. Nikad mi nije bilo jasno zašto i mi jedemo purana, kao i svi drugi. “Hej, tata, na čemu Indijanci imaju biti tako zahvalni? “Trebali bi biti zahvalni na tome što nas nisu sve pobili.” Ludo smo se tome smijali. Bio je to dobar dan. Tata je bio trijezan. Mama se spremala odrijemati malo. Baka je već drijemala.