Kad je 36-godišnji bojnik Charles Pierre L’Enfant jedne hladne i kišne ožujske noći 1791. godine, stigao u Georgetown, malu, ali živahnu luku na rijeci Potomac, tek nekolicina ljudi znala je za svrhu njegova dolaska, za cilj njegove misije i koliko je važan i veličanstveni projekt bio povjeren L’Enfantu u ruke, piše Scott Berg u nedavno objavljenoj knjizi GRAND AVENUES, The Story of the French Visionary Who Designed Washington, D.C.
Dva mjeseca ranije, prvi je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, George Washington, odabrao teren, četverokut savezne zemlje kraj rijeke Potomac, za budući novi glavni grad. I L’Enfantu dao vrlo specifične upute. Reći da je vatreni, neobuzdani i tvrdoglavi L’Enfant prilično slobodno interpretirao svoj ograničeni mandat, bilo bi blago rečeno i izbjegavanje istine. L’Enfant je odlučio “napraviti rajski vrt od barbarske divljine” i usaditi francusko srce glavnom gradu Amerike.
Veteran američkog rata za nezavisnost (1775-1783), L’Enfant se zdušno bacio na posao već idućeg dana i tako nastavio do kraja ljeta te, 1791. godine. L’Enfantov plan za glavni grad Amerike bio je ambiciozan, odvažan, maštovit i pun simbolike, jer grad, kako ga je on zamislio, trebao je biti složena, prostrana urbana pozornica na kojoj će mlada demokracija moći dalje jačati i rasti. Pierre L’Enfant, ili Peter L’Enfant jer, iako u Parizu rođen, taj “presađeni” Amerikanac, jasno je svima davao do znanja da mu se više sviđa engleska varijanta njegovog imena, zadobio je, na samom početku, za svoju viziju, podršku predsjednika Washingtona, ali za svog kratkog boravljenja na nacionalnoj sceni stekao je i veliki broj neprijatelja, uključujući lokalne zemljoposjednike i članove odbora koje je Washington imenovao za nadzor projekta izgradnje glavnog grada. Ni treći predsjednik – Thomas Jefferson – nije bio L’Enfantovoj viziji naklonjen, nije volio velike gradove; njegove ideje za glavni grad Amerike bile su puno skromnije. Jefferson je L’Enfantu i poslao planove desetak evropskih gradova, ali L’Enfant nije slijedio niti jedan specifični model, kreirao je potpuno novi i originalan plan. Jefferson je L’Enfanta otpustio i nastavak projekta povjerio čovjeku po imenu Andrew Ellicott.
Žrtva političkih zamki i smicalica, L’Enfant je već bio prilično zaboravljen do 1825. godine, kad je umro, kao ubogi gost na jednoj plantaži u okrugu Prince George, u Marylandu, blizu Washingtona. Za života, primio je vrlo malo priznanja.
Rođen 1754. godine, L’Enfant je na američko tlo stigao 1777. godine, samo jedan od mnogih mladih, nadobudnih Francuza koji su slavu tražili u pobunjeničkim američkim kolonijama. Nije bio niti vojnik niti inženjer, ali u Ameriku je došao s oba naslova i kao vojni inženjer sedam godina služio je u kontinentalnoj vojsci, pod zapovjedništvom generala Lafayettea, bio i teško ranjen u bici s Britancima, za Savannah, 1779. godine.
Dobar dio mladosti proveo je u blizini Versaillesa, diveći se vrtovima André Le Nôtrea, a onda, u Parizu, od 1771. do 1776. godine, studirao umjetnost na Kraljevskoj akademiji za slikarstvo i skulpturu; učio je slikanje i od oca, priznatog slikara, s dobrom reputacijom u službi kralja. Po načelima Le Nôtrea, za palaču i vrtove Versaillesa, L’Enfant je i napravio plan za izgradnju Washingtona. Buduću zgradu Kongresa, budući Kapitol, postavio je na vrh brda Jenkins, odakle se pružao otvoreni pogled na rijeku Potomac. Odatle, od “srca” grada, kako ga je L’Enfant zamislio, široke avenije šire se kao žbice kotača, simbolički prikaz moći koja zrači iz glavnog izvora. Od podnožja Kapitola, na zapad, ka rijeci, L’Enfant je zamislio 120 metara široku Grand Avenue na kojoj su, sa svake strane, trebale biti otmjene zgrade ministarstava i kulturnih ustanova. To danas i jest National Mall, s nekim državnim zgradama i zgradama muzeja Smithsonian. Na kraju Grand Avenue, današnjeg National Mall, L’Enfant je zamislio spomenik Washingtonu, njegova je ideja bila konjanički kip, izgrađen je, na tom mjestu obelisk. Prema L’Enfantovom planu, spomenik Washingtonu povezan je, po osovini ka sjeveru, s “Predsjedničkom kućom,” kako je Bijelu kuću on, na svojim planovima, nazvao. Ona, pak, povezana je s Kapitolom, milju dugom Pennsylvania avenijom. Izvan te monumentalne jezgre, L’Enfant je ostatak budućeg grada zamislio kao pravilnu mrežu ulica koje dijagonalno sjeku preko onih širokih avenija, to je i razlog zašto Washington ima toliki broj okruglih trgova/kružnih tokova. Prema L’Enfantu, to su trebala biti središta rezidencijalnih zajednica.
L’Enfantov plan Washingtona bio je genijalan, u svakom smislu riječi. Univerzalno je i priznat kao najznačajnije američko dostignuće na polju gradskog planiranja. Za L’Enfantovog života, međutim, taj zadivljujući i jedinstveni doprinos nije dobio i adekvatna priznanja. On sam umro je bez penija u džepu; njegova dugogodišnja nastojanja da Kongres uvjeri u to kako bi mu ipak trebalo nešto platiti, nisu polučila uspjeha. Odlukom Kongresa, 1909. godine, nakon što je njegov originalni plan bio ponovno usvojen, posmrtni ostaci Charlesa Pierrea “Petera” L’Enfanta preneseni su na Nacionalno groblje Arlington. Na taj način, barem, priznat je njegov besmrtni doprinos glavnom gradu Sjedinjenih Država.