Humorom i satirom do boljeg kulturnog razumijevanja, do boljih odnosa između Sjedinjenih Država i Meksika? Zašto ne?, kaže Gustavo Arellano, pisac kolumne Ask A Mexican!, Pitaj Meksikanca!, sada i autor knjige istog naslova. Humor je Arellanov izbor oružja. I nije za lako uvredljivoga ili malodušnoga.
Gustavo Arellano ima 28 godina. Živi u Anaheimu, u Kaliforniji, gdje je i rođen, roditeljima koji su u Ameriku došli iz Meksika, otac je granicu prešao ilegalno i to nekoliko puta, tijekom 60-ih godina. Majka je radnica u tvornici za konzerviranje rajčica.
Gustavo ima magisterij iz latinskoameričkih studija, s Državnog sveučilišta Kalifornije, u Los Angelesu. Od 2001. godine, radi kao novinar za alternativni tjednik Orange County Weekly. Od 2004. godine, Gustavo za OCW piše kolumnu Ask A Mexican!, koju prenosi i niz drugih listova i alternativnih časopisa diljem Sjedinjenih Država. Za nju je, prošle godine, osvojio i prvu nagradu Udruge alternativnih tjednika. Gustavo u njoj odgovara na sva i bilo koja pitanja o “najpaprenijim, najpikantnijim” Amerikancima - Meksikancima, najvećoj skupini najveće manjine, Latinosa, u Sjedinjenim Državama. Govori o milijunima i milijunima zakonu poslušnih, patriotskih američkih građana meksičkog porijekla kao i njihovih rođaka-ilegalnih useljenika. Odgovara na dobronamjerna i znatiželjna, ali i na ksenofobična, netolerancijom i mržnjom ispunjena, često otvoreno rasistička pitanja. Odgovara uvijek informirano – iznosi statističke podatke, citira studije, konzultira stručnjake, knjižnice i druge izvore - i odgovara uvijek s dobrom dozom satire i sarkazma, svakako humora. Gustavo pokušava na duhovit način ublažiti zadrtost i narugati se stereotipima. Strpljivo objašnjava klišeje poput onog o lowriderima, o Djevici od Guadalupe, zaštitnici Meksika, o telenovelama, o značenju izraza Chicano – kad ga treba koristiti, a kad ne treba…
“Chicano je onaj koji je meksičkog porijekla, ali rođen u Sjedinjenim Državama, i sebe identificira s američkom kulturom, s meksičko-američkom kulturom, ali ne s kulturom meksičkih imigranata. Izraz je prvi puta ušao u uporabu 40-ih godina, i postao popularan tijekom 60-ih, s početkom pokreta za građanska prava u Sjedinjenim Državama. Većina onih koji sebe zovu Chicanosima identificiraju se s tim pokretom, smatraju sebe aktivistima. U svakom slučaju,” kaže Gustavo, “koristite izraz samo onda kad govorite o Amerikancima meksičkog porijekla, onima koji su rođeni u Sjedinjenim Državama. Nikako onda kad govorite o onima iz Srednje i Južne Amerike ili s Kube i nikako o onima koji su u Meksiku rođeni, a sada žive u Sjedinjenim Državama.”
U predgovoru knjizi Ask A Mexican!, razdijeljenoj na devet dobro “začinjenih” poglavlja - Kultura, Hrana, Moda, Etnički odnosi, Glazba, Seks, Jezik, Imigracija - na teme, odnosno pitanja na koje najčešće i odgovara u svojoj kolumni, Arellano piše: “Meksikanci! Vatreni, pijani, sanjarski. Propast i spas Amerike. Meksikanci kose njene travnjake, završavaju koledže, gule nas do kože… Naši južni susjedi. Naša budućnost. Tequila! Ma, tko ne voli Meksikance? Bili rođaci, prijatelji ili zlatnozubi ilegalni useljenici…. Meksikanci su opsesija Amerike od vremena Sama Houstona do današnjih multinacionalnih korporacija. Dajemo im posla, sprdamo se s njima, gutamo njihovu hranu jednako brzo kao i oni naše socijalne usluge. A nikad se nismo potrudili saznati više o njima. Nikad se nismo potrudili naučiti španjolski jezik i to je glavni razlog zašto za Amerikance nikad nije bilo sigurne zone u kojoj bi svoje amigose mogli pitati o njihovom načinu života.”
Sve dok se nije rodila Arellanova kolumna. A počela je kao “štos,” jednog dana prije par godina…
“Pet godina sam za Orange County Weekly pokrivao ilegalnu imigraciju, to je za okrug Orange veliki problem, a onda je moj tadašnji urednik došao na ideju da pišem humorističnu kolumnu. Rekao mi je: Dosta više o imigraciji na jedan te isti način, hajdemo iz jedne druge perspektive. Izmisli sam neko pitanje o Meksikancima, što bedastije to bolje, i onda sam odgovori na to pitanje, da vidimo kakve će biti reakcije.” Reakcije su odmah i došle…
“Kad god pišete na temu rase, ljudi se u Americi uvijek uzbude. Ono što nismo očekivali, bila su tolika pitanja koja su mi ljudi počeli postavljati o Meksikancima. Istina, ja sam na kraju svog prvog napisa i rekao – imate neko ‘vruće’ pitanje o Meksikancima?, pitajte!, ali nisam očekivao da će se ljudi pozivu doista odazvati i to još u tako velikom broju, rijeka pitanja ne prestaje.”
Ono što je počelo kao šala, koja je trebala biti kratkog vijeka, preraslo je u jednu od najpopularnijih kolumni u Sjedinjenim Državama. Ono prvo pitanje, koje je Arellano sam izmislio, bilo je: Dear Mexican: Zašto Meksikanci bijelce zovu gringosima? Odgovor koji je Arellano sam dao, glasio je: Samo gringosi zovu gringose gringosima. Meksikanci preferiraju gabachos, pogrdno ime. Na mnoga Dear Mexican pitanja Arellano i odgovara politički nekorektnim “Dear gabacho” odgovorima.
Tko šalje pitanja, što ljude zanima?
“Pitanja dolaze od raznih Amerikanaca, iz svih slojeva društva, od Amerikanaca koji ovdje žive već generacijama do skorijih useljenika, čak i od onih koji ne žive u Sjedinjenim Državama, ali ih zanima kultura. Rekao bih da je 40% njih Latino porijekla, većina njih meksičkog porijekla, a među njima podjednako ima Chicanosa, kao što sam ja, i onih koji su u Meksiku rođeni, a sada žive u Sjedinjenim Državama. Jedan od razloga zbog kojega je moja kolumna tako popularna sadašnje je prijeporno pitanje ilegalne imigracije – ljudi žele odgovore na pitanja o meksičkim useljenicima. Latinosi čine najveću manjinu u Sjedinjenim Državama, oni meksičkog porijekla čine oko 60%, gotovo dvije trećine te demografije, stoga i velika i iskrena znatiželja o Meksikancima.”
Čitateljstvo kolumne je, zapravo, kozmopolitsko, kaže Arellano. Obratio mu se, primjerice, jedan Britanac koji je u Ameriku došao 80-ih godina, požalio se da ga mnogi u Americi ismijavaju zbog njegovog akcenta i da je utjehu našao među Meksikancima, priznao Arellanu da su neki od najljubaznijih i najnaklonjenijih ljudi koje je sreo u Americi bili Meksikanci. “I kad mi netko kaže da su Meksikanci prosti, sirovi, pokvareni… to uopće nije točno, to su laži.”
Pitanja koja najčešće stižu na Arellanovu adresu, pitanja su o meksičkoj kulturi, običajima, o ilegalnoj imigraciji, radnicima…
“Ljudi mi pišu – gajio sam negativne osjećaje prema Meksikancima, ali ne više, sad kad ste mi objasnili njihovu kulturu, njihove običaje, zašto ovo rade, a ono ne. Mogao bih reći da moja kolumna doprinosi boljem razumijevanju, a to je i bila moja namjera. Da iznesem istinu, da razbijem neka stereotipna razmišljanja, da neke stvari pojasnim ljudima. A to hoće li oni biti u stanju prihvatiti te istine, to ovisi o njima, to nije u mojim rukama.”
Neki od stereotipa?
“U prvom redu ideja da Meksikanci nikada ne nauče engleski i, što je još važnije, da ne žele naučiti engleski. To je laž. Moji su roditelji meksički imigranti, otac je ovamo došao sa četiri razreda škole, majka sa devet. Kad sam bio dijete, moj prvi jezik je bio španjolski, da, ali sada je engleski. Ja sam dvojezičan iako moj španjolski nije više najbolji. Moji roditelju znaju engleski, naučili su ga, ali kod kuće preferiraju španjolski. Zatim, da su Meksikanci otvoreno nasilniji od prosječnog Amerikanca. To isto nije točno. Pogledajte samo neke studije koje je načinilo Ministarstvo pravosuđa, agencije za provođenje zakona… pokazuju da su imigrantske zajednice sigurnije od neimigrantskih, u Sjedinjenim Državama. Da, ima Latinosa po zatvorima, naročito Meksikanaca, ali stopa utamničenja, ovisno već o tipu zločina, u nekim je slučajevima zapravo manja u usporedbi s onom Amerikanaca.”
Osim što je odmah privukla veliku pažnju, naišla na ogromnog odaziva, Arellanova kolumna je dobila i puno kritika. Liberali ga optužuju da podržava stereotipe time što krivo predstavlja i opisuje aspkete kulture, kritiziraju njegov logo (lik brkatog i široko nasmijanog Meksikanca sa zlatnim zubom i sombrerom, Gustavo kaže da je to njegov otac, u mlađim danima), kritiziraju naziv kolumne pa čak i njeno postojanje, tvrde da pod krinkom humora promiče mržnju. Konzervativcima se nikako ne sviđa to što se Arellano bijelcima obraća sa gabacho.
“Neke od najžešćih stigle su na moju adresu od Latinosa i meksičko-američkih aktivista koji kažu da samo podržavam stereotipe. Moj odgovor njima je – koja vas to pitanja vrijeđaju, kolumna je satirična, sve se može izvaditi iz konteksta, ne htjeti razumijeti što mi je namjera. Pokušavam s njima voditi dijalog, ako ustraju na svome, kažem im – inteligentni ljudi imaju različita stajališta. Neka od najžešćih rasističkih pitanja dolaze od samih Meksikanaca, meksičkih imigranata o američkim crncima. Ali pozitivnih je komentara daleko više od kritika i provokacija, mnogo više onih koji kažu – kolumna vam je sjajna i luda.”
Arellano kritizira i meksičku zajednicu zbog njene ksenofobije prema imigrantima iz Guatemale. Pristaše Arellanove kolumne cijene njegovu iskrenost. Nećete meksičkog radnika? Berite onda sami svoje jagode! Eh, ali neće Amerikanac, kaže Arellano, raditi težak, fizički posao za 13.000 dolara godišnje! Neće Amerikanac brati jagode za te novce, neće ih brati ni za 40.000 dolara, jer posao je suviše naporan. Ali Meksikanac hoće! Na pitanje – Što u riječi “ilegalan” nije razumljivo Meksikancima?, Gustavo odgovara: Riječ izgleda nije razumljiva niti američkim poslodavcima!
Arellano u svojoj kolumni Amerikance i podsjeća da je Americi uvijek trebala jeftina radna snaga za obavljanje poslova koje više ne želi raditi prijašnja generacija. Slušati kritičare danas, ističe Arellano, koji kažu – ti Meksikanci, ta ilegalna imigracija, pa to je bez presedana, jer nasi preci, kad su ovamo dolazili, tijekom 19. stoljeća, oni su legalno stizali, sve na pravi način činili, postajali Amerikanci, svi su ih prihvaćali – pa to uopće nije točno, ta ideja da se Meksikanci ne žele asimilirati. Arellano, kroz smijeh, opet iznosi primjer svojih roditelja – kod kuće govore španjolski, ali naučili su engleski, otac je ilegalno došao, s vremenom dobio američko državljanstvo, sada on zagovara američke zakone o imigraciji. Pa zar nije ta transformacija živi dokaz o asimilaciji Meksikanaca baš kao i o svakom prijašnjem valu useljenika?!
Humorom, satirom, statistikama i citatima iz znanstvenih i stručnih izvora,
ali ponekad i jednakom dozom političke nekorektnosti, jer uzvraća na isti način – rasističkim, seksističkim, homofobičnim, ksenofobičnim jezikom kojim se i njemu obraćaju neki od čitatelja - Gustavo Arellano zadovoljava apetit onih koji žele znati više o Meksikancima, ali pruža i uvid u način na koji američko društvo gleda na svoju najveću manjinu – Latinose, u širem, Meksikance u užem smislu. Pokušava razbiti neke predrasude, srušiti neke mitove, pospješiti kulturno razumijevanje. Kako ide, ima li nade?
“[Smijeh] Ima, vratiti ću se opet na povijest imigracije… Mnoge koji su dolazili ovamo drugi su mrzili, po njima pljuvali, njima manipulirali, ali s vremenom i ti su postali Amerikanci i počeli se na ljestvici penjati. Onda su oni počeli po novim doseljenicima udarati i stoga me ne čudi to što sad doživljavaju Meksikanci. Ali i oni će postati Amerikanci i vjerojatno se novom valu imigranata rugati, čak i onima iz vlastite kulture. Kao Talijani sa sjevera, oni su diskriminirali one s juga, zbog tamnije kože, drugog dijalekta. Nije lijepo, ali to je tako. Samo još jedan aspekt ljudskog iskustva.”
Gustavo Arellano svoje čitateljstvo i ljuti i zabavlja. Kako god bilo da bilo, njegov je pristup dašak svježeg zraka, dobrodošao predah od uobičajenog “hodanja na prstima” kad su u pitanju teme imigracije i rasnih odnosa. Neka od najčešće postavljanih pitanja na koja je odgovarao u svojoj kolumni tijekom zadnjih par godina, Arellano je sada skupio i izdao u jednako jetkoj knjizi pod naslovom Ask A Mexican!
“Promovirao sam knjigu u Seattleu, u Memphisu, u cijeloj Americi… Zapanjilo me je i otvorilo oči, vidjeti tako razne skupine, vidjeti koliko su one po sastavu raznolike. Zapanjio me je i broj u kojem su se ljudi odazivali na moje predstavljanje i čitanje knjige. Shvatio sam da su ljudi nevjerojatno fascinirani Meksikancima. Ja nisam toliko fasciniran svojom kulturom. Kad sam počeo s kolumnom, očekivao sam da će sva pitanja biti rasistička, to nije bio slučaj. Možda 20%, većina ljudi je iskreno radoznala o raznim aspektima meksičke kulture.”
Sada, sve što su ikada o Meksikancima htjeli znati, ali se, iz ovog ili onog razloga, nisu usudili pitati, mogu saznati i Arellanove knjige – Ask A Mexican! - u izdanju Scribnera.
Arellanova kolumna inspirirala je, u međuvremenu, i neke druge, slične – Pitaj Koreanca, Pitaj kubanskog Amerikanca, Pitaj muslimana, pitaj Židova…