General Wesley Clark bio je vrhovni zapovjednik NATO saveza u Europi tijekom zračnih udara na Srbiju. Prije toga bio je aktivno angažiran s Richardom Holbrookeom na postizanju Daytonskog sporazuma, gdje je bio zadužen za njegovu vojnu komponentu. Poslije vojne karijere nominirao se neuspješno kao kandidat Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2004.
Nedavno je objavio knjigu pod naslovom 'Vrijeme da se vodi: za dužnost, čast, zemlju', u kojoj nudi "lekcije iz čelništva koje funkcionira" u vrijeme kad mnogi vjeruju da se Sjedinjene Države nalaze na kritičnom raskrižju svoje povijesti.
Wesley Clark napisao je knjigu koja je koncentrirana na tri stvari – njegov život, Ameriku i čelništvo, odnosno sposobnost predvođenja. Iako se Clark u knjizi prisjeća i djetinjstva i mladosti koje je proveo u Little Rocku, u Arkansasu - posebice segregacijske krize čiju smo pedesetu obljetnicu obilježili prije nekoliko dana – veći dio je usredotočen na njegov uspon kroz vojnu hijerarhiju Pentagona, od studija na vojnoj akademiji West Point 1966. pa do posljednjeg zapovjednog položaja koji je zauzimao tijekom zračnih udara na Srbiju 1999. godine.
Poslušajmo generala Clarka kako čita ulomak s početka knjige gdje kao zapovjednik, tad satnik Clark, predvodi svoju satniju u jednoj ophodnji u Vijetnamu u kojoj je na kraju ranjen u stopalo: "Ležali smo u džungli proteklih šest sati, vod s oko dvadeset američkih pješadinaca, bili smo razvučeni oko desetak metara u grmlju od jedne staze koja se često koristila i presijecala gusto raslinje. Bio sam kapetan i zapovjednik satnije, međutim, imali smo samo dva poručnika da zapovijedaju s naša tri voda, tako da sam ja zapovijedao i vodom u ovoj operaciji. Na položaj smo stigli neposredno prije ponoći sinoć i smjestili se uz stazu. Pola voda je spavalo dva sata, dok je druga polovica bila budna, potom su zamijenili uloge. Održavati 50 posto vojnika budnim, bilo je možda malo previše, ali mi smo bili u srcu neprijateljskog teritorija i održavanje ovakve razine spremnosti bilo je doslovce pitanje života i smrti."
U ovoj svojevrsnoj kombinaciji memoara, patriotskog traktata i glasnog razmišljanja o suvremenoj američkoj politici, Wesley Clark pokušava objasniti kako ga je užasnutost odlukom administracije predsjednika Busha o bezrazložnoj invaziji na Irak potakla da se osobno kandidira za predsjednika.
Tijekom svoje relativno kratke predsjedničke kampanje govorio je kako će se pokazati da je uporaba sile protiv terorista uzaludna, naglašavajući prednosti pregovaranja. Međutim, tijekom zračnih udara na Srbiju i operacija na Kosovu, general Clark nije bio "golub" već "jastreb". A sredinom devedesetih zalagao se za odlučne akcije protiv bosanskih Srba.
U sljedećem odlomku general Clark opisuje jedan boravak u Splitu nakon Oluje, 1995. godine. S njim su bili Richard Holbrooke, Joe Kruzel i ostatak ekipe koja je u to vrijeme pripremala teren za Daytonske mirovne pregovore: "Naša prva postaja bio je Split, u Hrvatskoj, gdje smo se susreli s američkim veleposlanikom u toj zemlji Peterom Galbraithom i organizirali naša boravak. Dok smo se vozili uzduž obale, pogled je bio veličanstven, sa stijenama blistavo bijelog vapnenca i dubokim, čistim zelenilom Jadranskog mora u kasno ljetno poslijepodne. Odsjeli smo u hotelu Kula, odmah uz vodu u jednoj lučici, gdje smo primijetili da balkon na trećem katu izviruje iznad mora. Da, rekao nam je vlasnik na tvrdom njemačkom, hotelski se gosti ponekad napiju i skaču s balkona u vodu noću. Visoko je samo oko dvanaest metara, rekao je. Joe i ja smo se pogledali i lica su nam se ozarila. Kako savršen način da se uspostavi timski duh! I zašto čekati? Hajdemo svi skakati! Richard Holbrooke je oklijevao, a drugi su odbili i naposljetku ostali smo samo Joe i ja koji su se penjali prema balkonu. I kako smo se uspinjali, voda je bivala sve dalje i dalje. I kad smo se popeli do balkona, bila je dolje nisko, a mi gore visoko. Možda smo se malo prenaglili… Ali ne, vatra je bila upaljena, nismo se više mogli povući. I ja sam skočio, a Joe me je slijedio. Bio je to dugi skok, ali kad smo isplivali na površinu bili smo uistinu sretni. Plivali smo preko lučice do kamenog mola i kad smo izišli iz vode smijući smo govorili jedan drugom, 'nije loše za pedesetogodišnjake'."
Knjiga završava u vrijeme kad Wesley Clark obznanjuje svoju kandidaturu za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke 2004. godine i kritikom rata u Iraku, što možda ukazuje na to da autor nije napustio političke ambicije.
Knjigu Wesleya Clarka 'Vrijeme da se vodi: za dužnost, čast, zemlju' objavila je izdavačka kuća Palgrave Macmillan.