Nakon što je Kongresu posljednjih tjedana podnijeto nekoliko izvještaja o situaciji u Iraku, na američkoj političkoj sceni zahuktala se rasprava o smjeru američkog angažmana u toj zemlji, pogotovo o tome kako uspostaviti mir.
Zapovjednik američke misije u Iraku, general David Petraeus, tvrdi da se situacija popravila u nekoliko iračkih pokrajina, od kako su početkom godine u zemlju stigle dodatne američke snage od oko 30 tisuća vojnika. Iako na političkom planu u Iraku nije postignut uspjeh očekivani uspjeh, predsjednik George Bush odlučio je prihvatiti prijedlog generala Petraeusa da se izvjesni dio američkih snaga – oko 30 tisuća vojnika, od ukupno 160 tisuća - počne postupno povlačiti.
Kirk Johnson, bivši savjetnik američkog veleposlanika u Iraku, slaže se s Bijelom kućom koja tvrdi da bi se pozitivni trendovi mogli prekinuti, ako se američka vojska preuranjeno povuče. "Irak bi utonuo u nasilje, broj civilnih žrtava bio bi veći od rekordno visokih mjeseci, poput prošlog prosinca i siječnja. Bilo bi mnogo raseljenih, u mnogim krajevima došlo bi do etničkog čišćenja, u strane zemlje stigle bi nove izbjeglice," kaže Johnson.
Umirovljeni general američkih marinaca Bernard Trainor kaže da mogućnost preuranjenog američkog povlačenja brine mnoge, i to ne samo u Iraku i Americi, već i u međunarodnoj zajednici uopće: "Mislim da nitko – uključujući tu i Iran i Saudijce – ne želi da posljedica povlačenja bude građanski rat. Jer, u tom slučaju, ne znate kako će se stvari razvijati. Jer, sadašnja situacija se ipak može nadzirati, iako je žrtava mnogo, i u našoj vojsci, te najgore – među Iračanima. Međutim, ako ništa drugo, situacija se ipak nije otela kontroli."
U svom izvješću o napretku koji je postignut, general David Petraeus je rekao da je američka vojska nanijela gubitke ekstremistima kojima pomaže Iran, kao i al-Qaidi. Međutim, Stephen Walt sa sveučilišta Harvard tvrdi da je sposobnost Sjedinjenih Država da značajnije utječe na situaciju u Iraku sve manja: "S vremenom Sjedinjene su Države, kao i svaka druga okupaciona sila, sve manje i manje u prilici da diktiraju što se događa na terenu. Naša je vojska sve iscrpljenija, pobunjenici sve otporniji. Za vlast u Iraku bori se sve više različitih grupacija. Sposobnost da se iz Washingtona ili bagdadske 'Zelene zone' utječe na događaje sve je manja."
Fawaz Gerges, stručnjak za Srednji istok koji predaje na Koledžu Sarah Lawrence u saveznoj državi New York, prognozira da će irački susjedi u budućnosti još više raditi na destabilizaciji stanja: "Bojim se da će nekoliko sljedećih mjeseci biti vrlo krvavo. I pobunjenici, ali i al-Qaida te Iran i Sirija- svi će oni nastojati pokazati Washingtonu da se situacija ne može smiriti ukoliko se u obzir ne uzmu njihovi interesi. Ako se želi stabilizirati zemlju, treba se razgovarati ne samo sa svim iračkim grupama, već i sa susjedima. I to ne samo sa Saudijskom Arabijom i Turskom, već i s Iranom i Sirijom. S njima pogotovo, jer su upravo te zemlje najviše ugrozile američku misiju."
Cilj slanja američkih pojačanja u Irak bio je dati dovoljno vremena predstavnicima sunita, šijita i Kurda da postignu sporazum o podjeli vlasti. Fawaz Gerges smatra da bi podjela Iraka po etničkim odnosno vjerskim linijama imala katastrofalne posljedice: "Bila bi to velika nesreća i za Irak a i za stabilnost u regiji. Također, bila bi to katastrofa za međunarodnu sigurnost i mir. De facto podjela zemlje dovela bi do niz manjih građanskih ratova te intervencije susjednih zemalja."
Međutim, Irak je već sada vrlo fragmentirana, rasparčana zemlja – kaže William Quandt, politolog koji predaje na Sveučilištu Virginije. "O Iraku se sve više i više može razmišljati kao o konglomeratu gradova-državica, a ne kao o jedinstvenoj zemlji. U svakom je gradu na vlasti drugi moćnik, s vlastitom milicijom i svitom. Tako je recimo u Basri. Bagdad je podijeljen na četvrti, u kojima se odvija borba za vlast. Pokrajinom al-Anbar vladaju različita plemena. Mosul na sjeveru ima vlastito lokalno čelništvo."
William Quandt uspoređuje situaciju u Iraku s građanskim ratom u Libanonu. Što znači da će se sukobi jednog dana okončati političkim sporazumom zaraćenih strana. "Iz analogije s Libanonom slijedi da će se za nekoliko godina - nadajmo se ne za deset – stvari stišati i građanski rat sam od sebe okončati. Vojne i političke razdjelnice odredit će se onda kada vođe kažu – 'sada je dosta, idemo to politički riješiti'. Tako je bilo u Libanonu 1989. S nasiljem je u toj zemlji, manje-više, tada bilo gotovo."
Ankete pokazuju da su Amerikanci podijeljeni u vezi s budućnošću angažmana u Iraku. Iako oko 60 posto Amerikanaca ne podržava strategiju predsjednika Busha te želi da se odredi vremenski raspored za povlačenje, većina Amerikanaca ipak ne želi trenutačno vraćanje američke vojske iz Iraka, jer bi to tu zemlju gurnulo u još veći kaos. Kongres će situaciju u Iraku procijeniti ponovno za oko šest mjeseci, kada će mu general David Petraeus podnijeti novi izvještaj.