Američka Središnja obavještajna agencija, CIA, danas obilježava svoju 60. godišnjicu. Njena je povijest do sada bila vrlo živopisna i često ispunjena kontroverzama.
Propust američke vlade, koja je – prema nekim povjesničarima - imala dovoljno informacija da upozori na neminovni napad Japana na američku pomorsku bazu Pearl Harbor 1941. godine, naveo je tadašnjeg američkog predsjednika Franklina Roosevelta na osnivanje Ureda za stratešku službu. Cilj tog ureda bila je špijunaža, te sabotaža teritorija pod njemačkom i japanskom okupacijom.
60 godina nakon napada na Pearl Harbor i milijuna dolara uloženih u obavještajne aktivnosti, Sjedinjene su Države postale meta još jednog iznenadnog napada – 11.-og rujna 2001. Rasprave oko propusta da se on predusretne nastavljaju se i danas, a prst krivnje često se upire upravo u CIA-ju.
CIA je zamijenila Ured za stratešku službu po završetku Drugog svjetskog rata, 1947. godine. Nekadašnji šef Ureda za stratešku službu William Donovan, poznat po nadimku “Wild Bill,” strastveno se zalagao za osnivanje poslijeratne obavještajne agencije koja bi trebala naslijediti posao njegovog ureda. "Amerika si više ne može priuštiti onu prijeratnu ravnodušnost, a u zemlji trenutno ne postoji niti jedna agencija koja bi u cijelosti mogla preuzeti dužnosti koje je naš ured obavljao za vrijeme rata," izjavio je tada Donovan.
Peter Earnest, bivši agent CIA-je koji je za nju počeo raditi nedugo nakon njenog osnivanja, objašnjava da je CIA za Hladnog rata bila jedna sasvim drugačija organizacija: "U njoj je tada vladala vrlo ‘nabijena’ atmosfera, svi do jednoga bili smo usredotočeni na misiju, na obavljanje zadataka i stvarno smo vjerovali da se nalazimo na prvim linijama bojišnice Hladnog rata."
Iako gledana sa strahopoštovanjem od strane tadašnjeg sovjetskog protivnika, CIA-ju su tada, kao i danas, često optuživali za obavještajne propuste. Jedan od njih je činjenica da nije predvidjela raspad Sovjetskog saveza, a drugi netočna tvrdnja da je Saddam Hussein posjedovao oružje za masovno uništavanje.
No, najkontroverznije su bile CIA-jine tajne akcije, primjerice državni udar u Iranu 1953. godine ili rušenje Allendeove vlade u Chileu 1973. godine.
Dok novinar Tim Weiner u svojoj novoj knjizi o povijesti CIA-je oštro kritizira 60-godišnji rad ove agencije, bivši zamjenik direktora CIA-je John McLaughlin slaže se s nekim kritikama, no tvrdi da Weiner pretjeruje: "Vrlo sam sumnjičav prema njegovoj knjizi. Svaki dio povijesti ove službe po njemu je mračan i ispunjen neuspjesima. On čak i uspješne operacije pretvara u neuspjehe."
McLaughlin svoju tvrdnju potkrepljuje brzim i uspješnim slanjem CIA-jinih tajnih paravojnih snaga u Afganistan nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine te razbijanje mreže širenja nuklearnog naoružanja koju je predvodio vodeći pakistanski nuklearni znanstvenik A.Q.Khan.
Većina veterana ove agencije priznaje da se američki dužnosnici danas radije služe obavještajnom tehnologijom nego samim špijunima. Bivši djelatnik CIA-je iz Odjela za znanost i tehnologiju Eugene Poteat kaže da je tehnologija samo jedan od ‘alata’ u špijunskom arsenalu: "Špijunaža je moćna metoda koja može donijeti pobjede u ratovima. Jedini način na koji možete prodrijeti u namjere i planove neprijatelja je putem špijuna – oni mogu izvesti ono što ne mogu ni sateliti niti avioni."
Bivši zamjenik šefa CIA-je John McLaughlin dodaje da, iako su stručno obučeni ljudi ključ uspjeha obavještajne agencije, u provođenju njenih zadataka ne bi trebalo isključiti tehnologiju. ‘Pogrešno bi bilo staviti sve na jednu kartu,’ kaže on. 'Potrebno je naći ravnotežu.'
Gotovo polovica radne snage Središnje obavještajne agencije uposlena je nakon 11. rujna 2001. godine. Ova nova generacija kompjuterima vičnih analitičara i terenaca neprestano vreba, koristeći tehnologiju koju njihove kolege iz vremena Hladnog rata nisu mogli ni zamisliti.