NASA-ine svemirske sonde Voyager još uvijek šalju i slike i podatke sa svog putovanja sada već po međuzvjezdanom prostoru.
U kasno ljeto 1977, s lansirne rampe u Cape Canaveralu, na Floridi, svemirske sonde Voyager 1 i 2 lansirane su u svemir u razmaku od samo nekoliko tjedana. Izgrađene su s ciljem da funkcioniraju pet godina i izbliza pošalju snimke i podatke o Jupiteru, Saturnu i njihovim najvećim mjesecima.
Kada su obavile svoju misiju, a još im je preostalo podosta pogonske energije, 1982, letjelice su upućene prema Uranu i Neptunu, dva najudaljenija plinska diva u Sunčevom planetnom sustavu.
Znanstvenik Ed Stone sjeća se tih dana: "Za znanstvenika, to je bilo jedno nevjerojatno doba otkrića. Čak i danas, kada smo već na putu u međuzvjezdani prostor, još uvijek otkrivamo stvari o kojima ranije nismo mislili. No, kad smo proletjeli kraj Jupitera, a, potom, Saturna, Urana i Neptuna, otkrili smo svijetove koji su se međusobno potpuno razlikovali, svaki je bio jedinstven i neponovljen."
Na Jupiterovom mjesecu Io, misija Voyager otkrila je prve aktivne vulkane ikad viđene izvan Zemlje. Potom su sonde poslale fascinantne detalje Saturnovih rotirajućih prstenova i neočekivanih tamnih zona. Slike i podaci o Uranovom mjesecu Miranda znanstvenicima su omogućili stvaranje trodimenzionalne animacije izbrazdane površine tog satelita s neobičnim kanjonima, dubokim i više od 25 kilometara. Sa svakim prolaskom kraj jednog od tih svemirskih tijela, sonde su bile većom brzinom odbačene dalje u svemir. Voyageri su nas naučili da vjetrovi najbrže pušu na Neptunu – i do 2 tisuće kilometara na sat!
Roger Launius, povjesničar svemirskih istraživanja pri Smithsonian Muzeju aeronautike i svemirskih istraživanja, kaže da su letjelice Voyager – 'malene, ali moćne'. "I još uvijek su tamo, daleko u svemiru! Čak i ako pogledamo iz gravitacijske perspektive, Sunčev sustav više na njih nema nikakvo djelovanje."
Nakon više od trideset godina rada, Voyageri sada brzo gube energiju, ali će slati informacije – makar i u malim količinama – još najmanje nekoliko godina. Te dvije sonde također nose svaka i po jednu pozlaćenu gramofonsku ploču … za slučaj da sretnu razumna bića s nekog dalekog svijeta.
"Na tim zlatnim pločama snimljeni su pozdravi na 76 jezika. Tu su i mali ulomci glazbe, pjesništva, te datoteke s fotografijama koje prikazuju život na Zemlji," kaže Launius.
Porukama je cilj da onima koji ih pronađu kažu da su na Zemlji živjeli ljudi.