Uz 90. obljetnicu rođenja Elle Fitzgerald (25. travanj 1917 – 15. lipanj 1996), dobijamo hommage albume, reizdanja, a dobili smo i jedan potpuno novi – Love Letters from Ella…
Album ljubavnih pjesama koje nismo još čuli, snimki koje nisu bile objavljene nikad do sada? A Ella ih je snimila s orkestrom Counta Basieja, s gitaristom Joeom Passom, s pijanistom André Previnom i sa London Symphony Orchestra? Da, Concord Records i njihov partner Starbucks (točnije, njihov brend Starbucks Entertainment, jer kompanija je davno prešla granice kave i čaja, u svijet knjige, glazbe i filma), posegnuli su u katalog Pablo Records - zadnje etikete za koju je Ella snimala (sada je u vlasništvu Concorda) - i za ovo ljeto, uz ono što bi bio Ellin 90. rođendan, izdali album od deset skladbi pod naslovom Love Letters from Ella.
Dio albuma – četiri od deset skladbi – rezultat su moderne tehnologije, malo studijskog čarobnjaštva, koje nam je već dalo nekoliko primjera posthumnog sparivanja, kao u Ray Charles+Count Basie=Ray Sings, Basie Swings, prošlogodišnjeg izdanja Concorda. Ray Charles i Count Basie nisu nikada zajedno snimali, nije niti Ella s London Symphony Orchestra.
Biserje albuma Love Letters from Ella, predstavlja preostalih šest skladbi, njih doista ne možemo naći nigdje drugdje, kao što su dvije, neprepravljene i nepreudešene, nikad prije objavljene, koje je Ella snimila s orkestrom Counta Basijea. Please, Don’t Talk About Me When I’m Gone prva je albuma i otvara ga s puno swinga….
Četiri skladbe, u kojima Ellu prati London Symphony Orchestra, ovogodišnje su snimke, načinjene u londonskom studiju Abbey Road. Ellin glas je “skinut” s ranijih snimki i preko njega dosnimljen London Symphony Orchestra, s potpuno novim i fino napravljenim orkestracijama koproducenta albuma Jorgea Calandrellija. Eksperiment je, u tehničkom smislu, toliko uspješan da, slušajući Ellu s orkestrom s kojim nikada nije zajedno snimala, vjerujete da je do toga ipak negdje i nekada moralo doći i da ne mogu nikako biti rezultat digitalnog trika. Takva je I’ve Got the World On a String na kojoj čak dva glazbena genija prate zvuči simfonijskog orkestra – Ellu i njenog suradnika, gitarista Joea Passa…
Je li bilo potrebno duetu Elle Fitzgerald i majstora na gitari Joea Passa dodavati zvuk velikog orkestra, bez obzira kako lijep i raskošan arnažman bio i kako tehnički savršeno dotjerana falsifikacija? Mišljenja su podijeljena…
Ipak, lijepo je imati nove, nikad prije objavljene snimke Elle Fitzgerald, čak i kad su, kao u slučaju četiri skladbe na albumu Love Letters from Ella, one malo “frizirane”, jer radi se o snimkama iz kasnog razdoblja Ellina života, iz razdoblja 70-ih i 80-ih godina, kad je već bila i vrlo bolesna i kad se njena karijera kraju bližila.
Unatoč tome, i štogod mislili o modernoj produkciji, Ellin glas ostaje glavna atrakcija albuma, ne mogu ga zasjeniti ni, kako neki kažu, bogohuleći novi aranžmani, ni, kako drugi kažu, korporacijska pohlepa. Jedan od bisera albuma i Ellina je originalna snimka Gershwinovog klasika Our Love is Here to Stay, uz klavirsku pratnju André Previna, za njegovog kratkog izbivanja s ravnateljskog mjesta Pittsburgh Symphony Orchestra, te pratnju basista Niels-Henninga Orsteda Pedersena….Vrlo lijepa scat-razmjena između Elle i Previna….
Jedanaest godina nakon njene smrti, trideset i osam godina od njenog zadnjeg uspjeha na Billboardu (albumom “Ella,” na 196. mjestu, u listopadu 1969. godine), ovaj album “prve dame pjesme,” s nikad prije izdanim snimkama skladbi Harolda Arlena, Cya Colemana, Dukea Ellingtona, Georgea i Ire Gershwina… debitirao je na 97. mjestu pop-ljestvice Billboard 200! Njen najbolje rangirani album nakon Ella and Basie!, iz 1963. godine. Ella se vratila na pop-ljestvice; na Top Jazz Albums, Love Letters from Ella je No. 2!!!! Pa neka album onda i jest rezultat suradnje (Concorde Jazz) sa Starbucksom; dok čekaju na svoj cappuccino i frappuccino, album najviše i kupuje generacija koja nije odrasla s Ellom.