Možda će neki i dati svoj glas Sarah Vaughan, drugi – Billie Holiday, ali po mišljenju mnogih, Ella Fitzgerald je najbolja jazz-vokalistica svih vremena. U jedno nema dvojbe – svojim fenomenalnim glasom, čistoćom zvuka i gotovo savršenom intonacijom, te fantastičnom sposobnošću za improvizaciju, Ella je jedna od najutjecajnijih jazz-vokalistica 20. stoljeća, jedan od vrhunskih interpretatora onoga što znamo kao Velika američka pjesmarica.
Štogod mislili i osjećali o specifičnim aspektima Ellinog pjevanja – djevojačkoj bistrini i prostodušnosti njenog glasa, njenim povremenim propustima/neuspjesima da pronikne u značenje teksta, da zađe malo dublje ispod površine onoga što je interpretirala, o snazi i sigurnosti njenog osjećaja za ritam – sumnje niti u ovo nema: njena je popularnost bila izvanredna. Britanski jazz-kritičar Stuart Nicholson, autor biografije “prve dame jazza,” pisao je: “Amerikanci, općenito, za Ellu gaje ljubav kakvu Britanci gaje za … kraljicu majku… ljubav koja ne priznaje ni granice starosti ni granice etničkog porijekla. Ellina popularnost bila je izvan svih kategorija. Ella sama bila je izvan jazza, izvan popularne glazbe iako je, paradoksalno, njima bila ograničena, što zbog naših percepcija jednoga i drugoga, što zbog načina na koji je Ella, u obje kategorije, svoj fenomenalni talent primjenjivala.”
Ella je tu izvanrednu popularnost uživala više od pola stoljeća, od njene snimke “A-Tisket, A-Tasket,” 1938. godine, s orkestrom Chicka Webba, prodane u milijun primjeraka. Uvijek vesela što pjeva, iz njenog bi glasa teško bilo zaključiti da je njeno djetinjstvo bilo jednako bijedno kao i ono Billie Holiday.
U dubokom siromaštvu rođena, 1917., u mjestu Newport News, savezna država Virginia, Ella Jane Fitzgerald je, po smrti oca, s majkom u New York preselila, g. 1932. i majku izgubila i još godinu dana prije svog prvog uspjeha bila doslovno beskućnica.
Njen je san, zapravo, bio da postane balerina. Jedne večeri, 1934., u dobi od 16 godina, i otišla je u legendarni harlemski Apollo Theater gdje se prijavila za amatersko natjecanje u plesu. Kad je red došao na nju, Ella je, na smrt preplašena, zapjevala umjesto zaplesala i dvjema Hoagyja Carmichaela - “Judy” i “The Object of My Affection”- osvojila prvo mjesto i novčanu nagradu u iznosu od 25 dolara. Tako je počela jedna od najblistavijih karijera u povijesti glazbe.
No, nije sve glatko išlo. Nakon svog uspjeha u Apollo Theatre, Ella je nastupala u nizu klubova, a onda se, na poziv Chicka Webba, pridružila njegovom orkestru, nastupajući s njim u slavnom harlemskom Savoy Ballroomu. Chick je zapravo dugo oklijevao, nije bio oduševljen Ellinim izgledom, nespretna i nedotjerana, smatrao je, te govorio “Ne želim tu ružnu, staru curu.” Ruku na srce, Ella i nije svojim izgledom privlačila. Čak i kad je popustio (Chick će poslije zahvaljivati svojoj sretnoj zvijezdi), njegovoj mladoj vokalistici trebat će još dosta vremena prije nego što svlada umjetnost i sve nijanse javnog nastupanja. G. 1938., četiri godine nakon onog nastupa u Apollu i tri godine nakon što se pridružila Chicku Webbu, Ella snima “A-Tisket, A-tasket,” svoju “trademark” skladbu. Po Webbovoj smrti, 1939. godine, Ella nastavlja voditi njegov orkestar, ali pod imenom “Ella Fitzgerald and Her Famous Orchestra,” pune tri godine. Za to vrijeme, snima s nizom drugih glazbenika, uključujući Bennyja Goodmana.
1942., Ella napušta orkestar i započinje svoju solo-karijeru. Njeno je ime već dobro poznato u industriji glazbe, zahvaljujući njenom blistavom glasu izvanredne čistoće i raspona, od pune tri oktave, glasu kojim Ella savršeno vlada. Potpisuje ugovor s Deccom, a 50-ih godina počinje i njena legendarna suradnja sa jazz impresarijem Normanom Granzom. Nastupa redovito na njegovim Jazz at the Philharmonic koncertima i dok, s Granzom, nastavlja kao jazz-vokalistica, pod njegovim utjecajem razvija i interes za popularnu glazbu – za skladbama Colea Portera, Rodgersa i Harta, Ire i Georgea Gershwina. George Gershwin će i reći: “Nikad nisam znao kako dobre naše pjesme zvuče dok ih nisam čuo u izvedbi Elle.” Ella će snimiti ukupno osam “Songbooks” albuma, svaki posvećen jednome od velikih skladatelja popularne američke pjesme. Nekoliko dana po Ellinoj smrti, kolumnist New York Timesa, Frank Rich, pisao je: “Serijom Songbooks, Ella je izvela kulturnu transakciju jednako izvanrednu kakva je bila i Elvisova bjelačko-crnačka integracija. Jedna je crnkinja, eto, bila ta koja je popularizirala gradsku pjesmu, autora Židova-doseljenika, među publikom koja je bila mahom bjelačka, kršćanska.”
S krajem swing razdoblja i početkom razdoblja bebopa, Ella je promijenila svoj vokalni stil, pod utjecajem orkestra Dizzyja Gillespieja, s kojim je pjevala. “Scat” je, tada, postao glavni dio njenog koncertnog repertoara. “Htjela sam samo svojim glasom oponašati ono što sam čula da radi Dizzy i trubači u njegovom orkestru,” objašnjavala je Ella. Njenu snimku “Flying Home,” iz 1945. godine, New York Times će kasnije opisati kao “jednu od najutjecajnijih vokalnih snimki desetljeća.” Ella će jednom reći: “Krala sam pomalo od svega što sam ikad čula, ponajviše od truba.”
Ellina je uloga rasla među jazz-inovatorima, a milijuni Amerikanaca, diljem zemlje, brzo su naučili odgovor na pitanje tko je “kraljica scata” – Ella!
Ellin pravi genij, međutim, nije bio formalna inovacija ili način izražaja, već umjetnička interpretacija popularnih pjesama njenog vremena. Ella je uvijek tvrdila da je sramežljiva i doista se klonila ljudi kad god je mogla, ali na pozornici, ona je bila potpuno druga osoba, hrabrost i inspiracija dolazili su iz nekih drugih izvora. “Ljubav, ljubav za pjesmu,” objašnjavala je Ella. Upravo tom svojom ljubavlju za glazbu, više od bilo čega drugoga, Ella je osvojila i srca milijuna diljem svijeta.
Surađivala je s nekima od najvećih imena jazza – poput Billie Holiday, Dukea Ellingtona, Louisa Armstronga, Counta Basieja, gitarista Joea Passa, pijanista Oscara Petersona, Tommyja Flanagana… Sedamdesetih godina, njen glas počinje polako gubiti na svom sjaju, ali njen entuzijazam i njena karizmatičnost donose joj publiku i tijekom 80-ih godina. Ellin zadnji koncert bio je u Velikoj Britaniji, 1990., tada se povukla u mirovinu, zbog lošeg zdravlja. Dvije godine kasnije, predsjednik Reagan joj je uručio Nacionalnu medalju za umjetnost. Predsjednik George H. W. Bush i Predsjedničku medalju slobode. Zadnje godine života, već teško bolesna, gotovo potpuno slijepa, s obje noge amputirane – sve posljedica dijabetesa, Ella je provela daleko od javnosti, u svom domu u Beverly Hillsu, gdje je i umrla, 15. lipnja 1996., u dobi od 78 godina. Ove godine, obilježavamo 90 godina od njenog rođenja.
Od onih prvih dana po harlemskim klubovima do glazbene slave svjetskih razmjera, život Elle Fitzgerald bio je istinska američka “success” priča. U karijeri dugoj 58 godina, tijekom koje je primila 13 Grammyja i prodala preko 40 milijuna ploča, Ella Fitzgerald je dovela balade, swing i bebop do najviših razina.
I bila je, bez ikakve dvojbe, First Lady of Song, First Lady of Jazz, Queen of Scat, uvijek Lady Ella.