Prema procjeni američkog Saveznog ureda za popis stanovništva, Amerikanci koji su 2000. godine dosegli 65. godinu života, živjet će najvjerojatnije još dva desetljeća. To je gotovo dvadeset godina dulji životni vijek nego što je bila prosječna životna dob prije samo 40 godina. Prema tome, ima nas mnogo više starih. Upravo zato, stručnjaci tragaju za novim načinima rješavanja zdravstvene skrbi dugovječnih građana, kao i njihovih izmijenjenih životnih potreba.
Jaki brojčani rast populacije starih ljudi ne pokazuje znakove usporavanja: prema procjenama američkih vladinih agencija, do godine 2050, očekuje se 350-postotni rast tog segmenta stanovništva u SAD. Analitičari kažu da bi političari, uprava, socijalne i zdravstvene službe, uslužni sektor, kao i obitelji vremešnih roditelja – ustvari, svi Amerikanci! – trebali početi već sada razmišljati kako će se društvo nositi s tom populacijskom eksplozijom starih ljudi.
Sandra Markwood je direktorica Nacionalne udruge agencija za skrb u starijoj dobi, organizacije financirane iz saveznog proračuna, koja starim ljudima pruža čitav niz usluga – od besplatnog prijevoza liječniku, pa do besplatnih obroka i kućnih posjeta medicinskih sestara i liječnika. Gospođa Markwood kaže da savezna izdvajanja za takve i druge usluge starijim osobama iznose 3 milijarde dolara godišnje. No, to nije ni blizu dovoljno, kaže ona: članovi obitelji koji skrbe o svojim ostarjelim roditeljima godišnje potroše 360 milijardi dolara, odnosno 120 puta više nego što pruža vlada.
"Članovi obitelji starijih osoba, koji o njima skrbe, stvarna su kičma sustava dugoročne skrbi u Sjedinjenim Državama. Obično počinje s redovitim obilaskom majke i oca, da se provjeri da su u redu, odveze ih se liječniku ili drugdje kako oni sami voze sve manje. Potom, kako ostarjeli roditelj postaje sve slabiji, tako se povećava količina pomoći u kući," kaže gospođa Markwood.
No, u mnogim slučajevima, osoba koji skrbi o ostarjelom roditelju – najčešće, kako kaže Sandra Markwood, sredovječna žena, koja brine i o vlastitoj obitelji i istodobno radi – ne uspijeva posvetiti dovoljno vremena ni pažnje ostarjelom roditelju. U takvim slučajevima, na raspolaganju je nekoliko programa savezne vlade koji pomažu u snašanju troškova zdravstvene skrbi, stanovanja i drugih usluga. Među njima su Medicare i Medicaid.
Pitanje je, međutim, uspijevaju li ti programi – koje je Kongres odobrio prije više od 40 godina – udovoljiti trenutnim potrebama rastuće populacije starijih osoba. Robert Johnson, znanstveno-istraživački suradnik think tanka Urban Institute, kaže da ne, ne uspijevaju.
"Medicare ustvari ne pruža nikakav oblik dugoročne skrbi. On plaća za posjet medicinske sestre. Ali, što se drugih neophodnih potreba svakodnevnog života tiče - poput pranja, hranjenja i oblačenja -, taj program ne osigurava nikakvu financijsku pomoć. S druge strane, Medicaid – koji plaća za usluge skrbi u kući – pokriva samo osobe niskih primanja; većina Amerikanaca ne udovoljava uvjetima tog programa," kaže Johnson.
Mnogi stariji ljudi, kaže Robert Johnson, dovoljno su zdravi da se mogu sami hraniti, oblačiti, družiti se s drugima svoje dobi. Sve to je dovoljno da ne udovoljavaju uvjetima za dobivanje njege u kući. No, ipak ne mogu živjeti sami. Rješenje za njih su stambeni objekti u kojima se pruža upravo takva prijelazna vrst usluga.
Postojeći vladini programi ne pokrivaju troškove života u takvim zajednicama, a oni mogu, po osobi, iznositi i više od 70 tisuća dolara godišnje. To znači da stariji ljudi uglavnom postroše svu svoju ušteđevinu za plaćanje stanarine u takvim domovima i, najčešće, ostanu bez ikakvih daljnjih sredstava za samo nekoliko godina. Ako su i dalje prezdravi za pravi starački dom – koji se financira iz postojećih programa ako korisnik nema više vlastitih sredstava – onda se nađu u vrlo teškoj situaciji, kaže Robert Johnson.
"Mislim da moramo ozbiljno razmotriti načine na koje financiramo dugoročne usluge skrbi o starijim građanima. Trenutno se to prvenstveno događa kroz Medicaid, koji 'uskače' tek kada bude potrošena sva ušteđevina i imovina dotičnih starijih građana. To znači da ljudi nemaju motivaciju za štednju za starost," kaže Johnson.
No, postoji još jedan motiv da se ne štedi za staru dob, kaže Sandra Markwood. Amerikanci, po njenom mišljenju, žive u 'Petar Pan kulturi', u kojoj nitko ne voli misliti o starenju, a još manje planirati za starost.
No, za nadati se da će sadašnja sredovječna generacija naučiti lekciju gledajući kroz što prolaze njihovi vlastiti roditelji u svojoj starijoj dobi, kaže gospođa Markwood.