Washington Post objavljuje intervju s demokratskim predsjedničkim kandidatom Johnom Edwardsom, koji u svojoj kampanji posebice ističe borbu protiv siromaštva u Americi, ali se brani od kritika na račun svojih skupih šišanja – 400 dolara po frizuri – i izobilne zarade od investicija. Da bi naglasio koliko je ozbiljan oko pitanja borbe protiv siromaštva, Edwards kreće na takozvanu turneju siromaštva, istu onakvu kakvu su – svaki za sebem ali s istim ciljem – proputovali svojedobno Martin Luther King i Robert Kennedy.
I dok John Edwards pokušava objasniti da biti bogat ne znači biti nesposoban misliti na siromašnije od sebe, istom se temom – i to u rubrici komentara – bavi bostinski Christian Science Monitor. Ovaj list upozorava svoje čitatelje da je mit o američkom predsjedniku koji se uzdigne iz siromaštva do položaja najmoćnije osobe u svijetu – samo mit.
Niti jedan američki predsjednik u povijesti – piše Monitor – ne samo da nije bio siromašan nego nije bio niti skromnijih imovnih mogućnosti. George Washington bi – da je onda to postojalo – bio na Forbesovom popisu najbogatijih, a čak i Abraham Lincoln – kod koga se toliko spominjala mladost u kolibi – bio je sin oca vlasnika šest farmi, građevinskih parcela u gradu, i koječega drugog.
Štoviše, najveći borci za siromašnije među svojim sugrađanima – Franklin Roosevelt i John Kennedy – sami su bili iznimno bogati i to im je čak, prema vlastitim riječima, omogućilo da se bolje angažiraju za boljitak manje imućnih od sebe. Dakle – zaključuje bostonski list - pustite na miru frizuru Johna Edwardsa; pogledajmo radije za što se on i svi drugi aspiranti na Ovalni ured stvarno zalažu u svojim predizbornim platformama.
U New York Timesu, analiza i komentar nacionalnog izvješća američkih obavještajnih službi s procjenom opasnosti od terorističkog napada prilično je tmurna: nakon skoro šest godina od napada 11. rujnu 2001, utrošenih stotina milijardi dolara i izgubljenih tisuća života, odgovor je: ista opasnost, od istih ljudi.
Njujorški list ističe upadljiv kontrast između tona izvješća i pozitivnih ocjena koje se godinama čuju od predsjednika Busha i njegovih najbližih suradnika: da je dvije trećine čelništva al-Qaide ubijeno ili zarobljeno, da će invazija Iraka smanjiti pogibelj od terorizma, da su Sjedinjene Države natjerale svoje neprijatelje 'u bijeg', kako je predsjednik Bush često govorio.
No, u komentaru se ističe jedna po Sjedinjene Države vrlo svijetla točka: sentiment džihadizma za sada nije našao mnogo simpatija među američkim muslimanima, za razliku od onih u Europi općenito, a u posebice u Britaniji.