Od otkrića hrvatskog porijekla zinfandela, crne sorte grožđa koja stoljeće i pol već igra tako važnu ulogu u kalifornijskim vinogradima, prošlo je pet godina. Za to vrijeme, marljivo se radilo dalje, i u Hrvatskoj i u Kaliforniji, na raznim projektima. Ovih dana, zinfandel se opet našao u fokusu pažnje; u Kaliforniji je održana serija predavanja u kojima je sudjelovalo više istaknutih američkih stručnjaka i, na poziv Sveučilišta Kalifornije u Davisu, te uz dodatnu financijsku potporu Udruge Plavac mali, u Zagrebu, dvojica znanstvenika sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta.
“Wine Connection Between California and Croatia,” pod tim su naslovom profesori dr. Edi Maletić i dr. Ivan Pejić, prvo održali predavanje u Napi, za Napa Valley Vineyard Technical Group, Udrugu Napinih vinara; potom, u okviru središnjeg događaja, skupa pod nazivom“Variety Focus: Zinfandel”, održanog na Sveučilištu Kalifornije u Davisu, dvojica su hrvatskih znanstvenika, za kalifornijske vinogradare/vinare, bivše studente i sve druge zainteresirane da saznaju više na temu zinfandela, govorila o zinfandelu u Hrvatskoj, njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Naime, dr. Deborah Golino, od 1994. godine direktorica Foundation Plant Services (FPS), odsjeka na Fakultetu poljoprivrednih i ekoloških znanosti Sveučilišta Kalifornije u Davisu, a od 2005. godine i direktorica Vinogradarskog konzorcija Sveučilišta Kalifornije, inicirala je, prije tri godine, program pod nazivom “Variety Focus,” u okviru kojega se svake godine serija seminara, studijskih programa za praktične vinogradare, posvećuje specifičnoj sorti grožđa. Prve je godine to bio pinot noir, prošle godine – sorte tipične za jedno od vinorodnih područja Francuske, Côtes du Rhône. “Svake godine odabiremo jednu sortu, govorimo o zbirci materijala koju imamo ovdje, u Davisu, o povijesti klonova i selekcija, uključujemo u rad seminara vinogradare i vinare, koji govore o svojim iskustvima u radu s tim sortama. Ove godine smo odabrali zinfandel zbog izuzetnog značaja te sorte za Kaliforniju. Štoviše, cijeli je taj simpozij snimljen i bit će u cjelosti na našem web siteu za par mjeseci pa će se o radu simpozija na temu zinfandela moći svi informirati,” kaže direktorica FPS-a, dr. Golino.
FPS je nešto poput “knjižnice za biljke.” Posjeduje velike zbirke ruža, voćaka, badema, slatkog krumpira, jagoda, grožđa… a njegova je misija da biljni materijal pregleda na viruse, na bolesti, kako bi zajamčen bio zdrav i ispravno identificiran materijal, za distribuciju američkim uzgajivačima i rasadničarima, ali i drugima, diljem svijeta. FPS-ov program za grožđe, najveći je od svih njegovih programa, najveći te vrste i u Sjedinjenim Državama, jer za Kaliforniju, grožđe je tako važna plodina da ono, u FPS-u, i mora proći kroz vrlo pomnu i brižnu karantenu, kako s njim ne bi ušli i neželjeni virusi i bolesti u zemlju. FPS je, naime, i najveća ustanova u Sjedinjenim Državama za uvoz stranih selekcija grožđa.
“Kad su dr. Maletić i dr. Pejić pronašli one trsove crljenka kaštelanskog,” dodaje organizatorica simpozija dr. Golino, “David Gates, upravitelj vinograda u vinariji Ridge Vineyards, došao je na sjajnu ideju da se napravi razmjena našeg zinfandel i primitivo materijala s hrvatskim crljenkom. To smo i učinili, no, nažalost, materijal iz Hrvatske imao je virusne bolesti. Radimo na tome da ih oslobodimo, očistimo, i da originalne selekcije, zdrave, od virusa potpuno oslobođene, vratimo dr. Maletiću i dr. Pejiću, za njihovo korištenje u Hrvatskoj. Tijesno na tome surađujemo s njima. ”
O toj suradnji/razmjeni između Sveučilišta Kalifornije i Sveučilišta u Zagrebu, nastojanjima da se matične selekcije zinfandela čuvaju čistima, te o raspoloživosti klonova zinfandela u Sjedinjenim Državama, dr. Golino je i govorila u svom predavanju pod naslovom “Klonovi zinfandela – odakle dolaze?”
Trenutačni status crljenka u Sjedinjenim Državama? “S naše strane, marljivo radimo na čišćenju klonskog materijala, na dvije selekcije crljenka kaštelanskog, koje su nam poslali dr. Pejić i dr. Maletić, kako bismo ga mogli pustiti u vinograde. Bit će potrebno ipak još par godina testiranja prije nego što do toga dođe, prije nego za sigurno znamo da smo ih uspješno oslobodili virusa. Onda ćemo materijal moći i njima poslati, kako bi možda imali produktivniji, zdraviji crljenak i u Hrvatskoj.”
U FPS-u ispituju i povijest velike količine klonskog materijala zinfandela u Kaliforniji i prate različite rezultate koje zinfandel daje u pokusnim nasadima.
“Smatramo, ja i čvrsto vjerujem, da je klonalna raznolikost, koju moguće ima Hrvatska, od izuzetnog značaja za naše vinogradare i vinare. Trudit ću se pribaviti tog materijala što je moguće više, a nadam se da će i nešto od ovoga što mi ovdje imamo biti na korist vinogradarima i vinarima Hrvatske.”
U okviru jednodnevnog simpozija posvećenog zinfandelu sudjelovao je, naravno, i povjesničar Charles Sullivan. Za mnoge od oko 120 prisutnih, to je bila prva prilika da od njega izravno čuju cijelu priču o zinfandelu, njegovom porijeklu i njegovom dugom putu do kalifornijskih vinograda. Nekih novih momenata, u povijesnom smislu, nema, nije bilo nikakvih novih “razbijanja starih mitova”, ali vodeći povjesničar kalifornijskih vina, autor enciklopedije njenih vina kao i definitivne povijesti zinfandela u Kaliforniji (Zinfandel: A History of Grape and Its Wine, 2003) dao je sjajnu retrospektivu te sorte grožđa, više od 150 godina “tajanstvenog” porijekla.
Osim o povijesti zinfandela i o najnovijim istraživanjima u području proizvodnje sadnog materijala, bilo je riječi i o podizanju novih vinograda, vinifikaciji, pokusima s klonovima, itd., pa je tako, o kalifornijskom Matičnjaku zinfandela, o projektu Zinfandel Heritage Vineyard, gdje se čuvaju selekcije zinfandela prikupljene iz niza vinograda u 14 kalifornijskih okruga, govorio dr. James Wolpert, s Odsjeka za vinogradarstvo i vinarstvo Sveučilišta Kalifornije u Davisu; zatim, o njihovim zinfandel nasadima Geyserville i Lytton Springs, u sjevernom dijelu Sonoma County, te o njihovom korištenju sélection massale, masovnih selekcija, iz vinograda zinfandela iz razdoblja prije prohibicije, odnosno prije 1920. godine, za nove nasade vinograda, kao i o njihovom projektu čuvanja i uspoređivanja masovnih selekcija iz starih vinograda sa FPS 03 zinfandelom i FPS 03 primitivom (uskoro i crljenkom kaštelanskim) govorio je David Gates, iz vinarije Ridge Vineyards; o spašavanju starih klonova zinfandela i o fenolima u staroj lozi/mladoj lozi, govorio je Scott McLeod, iz vinarije Rubicon Estate, Rutherford, Napa, a Donna Hirschfelt, sa UC Davis, o zinfandelu u Amadoru i El Doradu, u podnožju Sierra Nevade, “Teritoriju zinfandela,” gdje je njegova loza prvo i bila zasađena.
Na kraju, o stanju sa crljenkom kaštelanskim, sa zinfandelom u Hrvatskoj – o njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti - uz uvodni govor dr. Carole Meredith, govorili su dr. Ivan Pejić i dr. Edi Maletić, ekipa, dakle, zahvaljujući kojoj je i otkriveno da je zinfandel sorta identična hrvatskoj sorti crljenak kaštelanski, iz praktičnih razloga, za mnoge u Americi, jednostavno - CK.
“Mi smo našu priču,” rekao je dr. Ivan Pejić, “započeli s našim istraživanjem u povijest, koliko dugo se ta sorta uzgaja u Evropi, jer oni znaju da je ona 150 godina otprilike u Kaliforniji, nešto malo duže u Americi. Na tragu smo sada vrlo čvrstih spoznaja, nekih povijesnih dokumenata i jednog istraživanja koje još nismo završili pa nije još moguće govoriti ni o rezultatima, ali jedno i drugo zajedno drži nas u vrlo jakom uvjerenju da je to sorta uzgajana prije najmanje 500 godina, da je prije 500 godina bila vrlo raširena i vrlo popularna i da se vino crljenka, a tada su ga zvali tribidrag (po ovome što znamo, to je vjerojatno najstarije, prvo i glavno, ime te sorte na ovim našim prostorima), da se vino tribidraga, dakle, prodavalo u Veneciji, po vrlo visokim cijenama i da su ga ovdje uzgajali hrvatski plemenitaši Hektorović, Hanibal Lucić i neki drugi. Mi smo naišli i na ime pribidrag, pribidrag je zapravo zinfandel, ima isti genotip kao crljenak, kao zinfandel, kao primitivo, a za tribidrag nismo uspjeli naći živu lozu grožđa ni u jednom vinogradu, već smo ga našli u knjizi Stjepana Bulića i što je još važnije, preko Prirodoslovnog muzeja u Splitu, uspjeli smo doći do originalnog herbarija listova te sorte, tribidraga, koju je Bulić opisao u knjizi prije skoro 100 godina i već tada pisao da je to rijetka stara, vrlo kvalitetna sorta za prošeke, za kvalitetna vina, ali da nestaje iz Dalmacije. On je to pisao negdje oko 1920. godine. Mi imamo originalne listove. Ljubaznošću Nediljka Ževrnje, ravnatelja muzeja, došli smo do malih uzoraka tog lista i pokušavamo sada izolirati DNA, što nije nimalo lako, jer tkivo dugi niz godina nije bilo čuvano u optimalnim uvjetima pa metode kojima se koristimo traže malo više i vremena i sredstava, no ako se potvrdi da je taj stari herbarizirani list, s imenom tribidrag, uveden u Bulićevu knjigu, zaista istog genotipa kao i zinfandel i crljenak i pribidrag, onda smo prilično sigurni da, preko dokaza koje je pribavio i g. Ambroz Tudor, povjesničar iz Splita, koji je istraživao povijest Srednjeg vijeka i koji u svom tekstu spominje naziv tribidrag i spominje ga kao vrlo važno vino u 15. i 16. stoljeću…da imamo jedan vrlo solidan dokaz da je ta sorta bila prisutna u Dalmaciji prije najmanje 500, 600 godina i da zinfandel ima svoju povijest u Dalmaciji, pet-šest stoljeća unatrag.”
“To što smo otkrili da je crljenak, pod imenom tribidrag, bio, u Hrvatskoj, vodeća sorta prije 500 godina,” dodaje dr. Edi Maletić, “Amerikance je fasciniralo jednako kao što je i nas iznenadilo. To baca jedno sasvim novo svijetlo na zinfandel i uopće podrijetlo zinfandela, povijest te sorte, a to je jako važno. Ona je intrigirala znanstvenu i stručnu javnost tako dugo, mi dokazujemo da je njemu zaista u Dalmaciji mjesto. I ako je prije 500 godina bio vodeća sorta, zašto ne bi sada bio barem među vodećima? Mi smo dali neka naša predviđanja koja su od velikog interesa Amerikancima … crljenak je perspektivna sorta zato što je, za razliku od svog potomka, plavca maloga, raniji 15-20 dana u dozrijevanju, a to je važno, to je limitirajući čimbenik širenja plavca malog izvan srednje i južne Dalmacije, dakle najtoplijih hrvatskih područja. Zinfandel odnosno crljenak, kao ranija sorta, može se širiti i u sjevernu Dalmaciju pa čak Istru, možda i na kontinent, u Podunavlje, a zasigurno u dalmatinsko zaleđe. Potencijal rasprostiranja crljenka mnogo je veći nego što je to slučaj s plavcem malim.”
Osim što su govorili o svojim ZPC (zinfandel, primitivo, crljenak) istraživanjima, pružili uvid i spoznaju u prošlost sorte, profesori Pejić i Maletić upoznali su američke znanstvenike i vinogradare/vinare i s eksperimentalnim nasadima na Hvaru.
Ivan Pejić: “Držimo da je za njih važno i vrijedno da pomaknemo tih njihovih 150 godina, koliko oni pamte, ali rekli smo im i o sadašnjem stanju, dakle o našem pokusu koji izvodimo na Hvaru, o prikupljanju prvih informacija kako se sorta ponaša u uvjetima Hrvatske pa do aktualnog stanja, a to je da je jedan određeni broj naših vinara i vinogradara, na čelu sa g. Plenkovićem, zapravo posadio već značajne površine s tom sortom, s nabavljenim sadnicama primitiva iz Italije. Znajući da se radi o istoj sorti i da će se dobiti vrlo, vrlo slično vino kao i sa crljenkom, nekoliko vinogradara je već posadilo preko 15 hektara vinograda i od iduće godine mi ćemo imati na tržištu prve količine vina, od onda će ga biti sve više, veliki je interes, veliki entuzijazam, pogotovo oko te sorte, a i inače je vinogradarstvo i vinarstvo u jednom malom uzletu u Hrvatskoj, u ovom trenutku.”
Edi Maletić: “Novost je bila i činjenica da su hrvatski proizvođači, poučeni tim našim otkrićem, odnosno rezultatima koje smo dobili, jednostavno, ne čekajući da crljenak kaštelanski bude razmnožen, odlučili kupiti sadnice primitiva u Italiji. Jedan je Amerikanac, u suradnji s hrvatskim proizvođačem, na Pelješcu introducirao čak originalni kalifornijski zinfandel!”
Među vodećima su, navodi dr. Maletić, Zlatan Plenković, koji je posadio sve skupa oko 70.000 loza, dvojica iz Konavala, sa 14.000 loza, te jedan proizvođač iz okolice Omiša, s oko 10.000 loza. U zadnje tri godine, znači, sve skupa oko 100.000 loza. Crljenak kaštelanski, dodaje dr. Maletić, vraća se u hrvatske vinograde na velika vrata. “Za nekoliko godina, nećemo govoriti samo o simboličnim vinima crljenka nego ćemo zaista moći ponuditi to vino i tržištu i svaki gost, pa tako i Amerikanac, koji dođe u Hrvatsku, moći će ga, da li pod etiketom crljenka ili nekim drugim imenom, kupiti i probati u Hrvatskoj.”
Od 25 loza, dakle, koliko ih je u Hrvatskoj bilo prije pet godina, danas se došlo na preko 15 hektara vinograda, a to je nešto što će definitivno imati implikacije na hrvatsko vinarstvo, na trendove, dodaje prof. Pejić.
Ivan Pejić: “Osim prvog vina, dogodine, za tržište, s bocama, etiketama, jer dogodine će biti određenih količina, uskoro dobijamo i bezvirusne sadnice crljenka, koji je u postupku eliminacije virusa u okviru suradnje sa FPS-om u Davisu i s vinarijom Ridge, koja je materijalno podupirala projekt, imat ćemo i bezvirusni sadni materijal. To će biti jedna nova dimenzija kad se krene u razmnožavanje, podizanje budućih nasada. U Americi isto tako, od otkrića prije pet godina, oni iščekuju nove klonove crljenka i pribidraga, tih prvih materijala koje smo mi donijeli, i očekuju, kao što je to pokazao slučaj s primitivom, izvjesne razlike, to smo sad vidjeli na ovim predavanjima, i to pozitivne razlike u odnosu na originalni zinfandel, a to će se sve reflektirati u vinima u Kaliforniji idućih godina. Zatim, ove i prošle godine u Hrvatsku je došlo oko 80 članova ZAP-a, Udruge potrošača i proizvođača Zinfandela, mahom u želji da upoznaju domovinu zinfandela. Imali smo i veliki broj individualnih posjeta. Jedan vinar iz Sonome bio je u Dalmaciji, interesira ga kupnja zemlje, jedan naš kolega, vinar iz Paso Roblesa, također želi kupiti zemlju, na bilo kojem otoku, traži 20-30 hektara…. sve to govori o jednom velikom probuđenom interesu, počinje zanimljiva interakcija, ljudi se upoznaju, na Pelješcu imamo kooperante, ljude koji iz Amerike dolaze s kapitalom i surađuju s domaćim proizvođačima Plavca i ove godine su oni uvezli, posadili jednu malu simboličnu količinu zinfandela iz Amerike na Pelješcu… Mnoge su stvari otišle naprijed i ja očekujem da će se tehnologija sada i pogled na vino promijeniti, puno pozitivnog se događa na obadvije strane.”
Činjenica da u Hrvatskoj sada imaju glavni klon zinfandela (01A), da imaju glavni klon primitiva koji se uzgaja u Kaliforniji (03), materijal do kojega su, kaže prof. Pejić, došli uz pomoć suradnika iz vinarije Ridge, Davida Gatesa, i Deborah Golino, iz FPS-a, iznenadila je mnoge prisutne. Sadnicama proizvedenim od tog materijala i podignut je pokus na kojemu se sada vrše uspoređivanja. Za godinu-dvije, prema riječima prof. Pejića, trebali bi dobiti objektivne informacije – u kojoj mjeri su ti klonovi slični, odnosno različiti.
Za boravka na UC Davis, dvojica hrvatskih znanstvenika imala su i priliku gledati kako se, u epruvetama, razmnožava onaj materijal koji su prije nekoliko godina poslali iz Hrvatske.
Edi Maletić: “Nakon onog prvog trsa koji smo otkrili i poslali u Davis, iduće smo ljeto pronašli još 20-ak trsova i nekoliko najperspektivnijih klonova, one koji su pokazivali najbolje rezultate, također poslali u Davis. Onaj prvi, sada odrasli, prošao je fazu čišćenja, sad su i ti drugi klonski kandidati na provjeri i čišćenju u Davisu, od eventualnih viroza, i tako očišćeni, bit će također vraćeni u Hrvatsku, ali pruženi i na raspolaganje Amerikancima, on je, kao novi klonski materijal iz Staroga svijeta, izuzetno zanimljiv njima, znamo koliko im znači zinfandel. Kad od toga i nama bude doznačena jedna količina, imat ćemo praktično prvu klonsku hrvatsku sortu – za divno čudo, to će biti crljenak kaštelanski koji je napravio jedan veliki krug po svijetu da bi se opet vratio u Hrvatsku!”
Viroze, odnosno bolesti, o kojima dr. Maletić govori, nisu bolesti koje se suzbijaju na klasičan način, nekim mjerama zaštite, nego se protiv njih može braniti isključivo preventivno, jer virusi su unutra, u lozi, jedino sadnjom zdravog materijala moguće je obraniti se od tih virusa. “Nažalost, stanje u hrvatskim vinogradima, po pitanju autohtonih sorata,” objašnjava dr. Maletić, “nije sjajno, dosta ima tih viroza i nažalost taj naš prvi crljenak je imao pozitivan test na nekoliko ispitivanih viroza. Naravno, na Sveučilištu u Davisu, u njihovom Foundation Plant Serviceu, pristupili su odmah čišćenju, a to je poseban postupak kad se, da tako kažem, iz epruvete klonira nova biljka i uz primjenu nekih toplinskih i drugih tretmana dobije potpuno zdrava biljka, s istim karakteristikama sorte, ali čista od virusa i upravo taj prvi koji smo poslali iduće će godine biti raspoloživ za korištenje i njima i nama. Sama činjenica da se crljenak kaštelanski uzgajao 200-ak godina u Hrvatskoj, neovisno o njihovom zinfandelu, o njihovom materijalu, dovodi u mogućnost da naš materijal bude malo klonski drugačiji, s nekim boljim ili lošijim svojstvima. U svakom slučaju, takav materijal, kao klonski materijal, s možda nekim drugim karateristikama, može biti interesantan i Amerikancima, jer zaista je zinfandel u Kaliforniji bitna sorta i sigurno da će oni u tome naći svoje interese.”
Uz iscrpne izvještaje i vrlo informativna predavanja, bilo je i prilike, naravno, da se kušaju neka vina, hrvatska i američka, i to na oba mjesta – u Napa Opera House, gdje su hrvatski znanstvenici govorili pred više od stotinu vrlo kompetentnih članova Napa Valley Vineyard Technical Group, i u Freeborn Hall, na UC Davis, pred jednako brojnom, jednako autoritativnom i jednako znatiželjnom skupinom kalifornijskih vinogradara/vinara.
Edi Maletić: “Hvala bogu, imali smo što pokazati, imali smo dosta materijala, glavni događaj naših prezentacija i bila su naša vina, prva vina hrvatskog zinfandela. Berba 2006. [Prva eksperimentalna vina od crljenka], berba 2005, bila su kušana od strane ZAP-a iste godine, u Dubrovniku, ove smo im godine ponudili berbu 2006 i tu istu nosili, naravno, u Davis. Novost je bila da smo zinfandel, odnosno crljenak kaštelanski, ove godine, makar se radi zaista o simboličnim količinama grožđa, uključili u jedan drugi projekt, to je poboljšanje kakvoće, odnosno tradicionalne tehnologije u proizvodnji prošeka, tradicionalnog dalmatinskog desertnog vina. Prošek ih je posebno oduševio. Kako mi imamo samo simbolične količine vina, to su vina iz mikrovinifikacija, drugo vino koje smo ponijeli bilo je mlado, još nedozrelo, nije imalo vremena pokazati onu svoju puninu karakteristika, a ta sorta zasigurno ima i pokazuje to u Dalmaciji.”
Ivan Pejić: “Reakcije su bile posebno dobre na prošek varijantu, jer takav tip vina nije u Kaliforniji uobičajen, a mnogima se, zapravo, dopao kao jedan novi način, nova mogućnost prerade. Ja vjerujem da je mnogima bio interesantan, pogotovo što su većinu u auditoriju činili vinogradari, vinari, ljudi koji su iz biznisa, tako da vjerujem da će neki od njih to isto pokušati napraviti. Edi je u par riječi prikazao tehnologiju sušenja i prerade grožđa u vino, a veliki su dojam ostavile i fotografije Dalmacije, jedan veliki broj ljudi zapravo planira i jako želi doći vidjeti sve to. Dogodine, očekujemo ih barem 20-ak, u Hrvatskoj.”
Oba vina od crljenka rađena su na Agronomskom fakultetu. Grožđe za “Zinfandel Made In Croatia” uzgojeno je na Hvaru, za prošek u Kaštelima, na dvije pozicije. “Edi je,” dodaje prof. Pejić, “prosušivao 10-ak sorti i pravio 10-ak različitih prošeka kako bi procjenio koja je sorta najbolja od tih autohtonih sorata za originalni dalmatinski prošek i crljenak dosta dobro tu kotira, u tim prvim analizama.”
Edi Maletić: “Pobrali smo svo grožđe do kojega smo mogli doći, a bilo je sve skupa nekih stotinjak kila, dakle, iz naših pokusa i iz vinograda Ivice Radunića, s preostalih još 8-9 trsova koliko ih tamo ima, pa smo jedan dio grožđa upotrijebili za analize, za naše znanstvene potrebe, a od ostatka smo napravili vino i, kako nam ove godine pomalo dolazi u rod ovaj pokus na Hvaru, uspjeli smo skupiti sve skupa oko 120 kila grožđa od čega smo jedan mali dio stavili prosušiti, da vidimo kakve će rezultate pokazati u proizvodnji dalmatinskog prošeka, a ostatak smo preradili kao vino redovite berbe i ono je također pokazalo izvrsne rezultate. Što se vina tiče, zaista su i analitički i senzorno, dakle, organoleptično, pokazala da je crljenak sorta koja je s pravom bila vodeća u Hrvatskoj i zasigurno će to opet postati za nekih 10-ak godina, ako ne vodeća onda sigurno pri vrhu, uz bok svome potomku, da ne kažem sinu, plavcu malom.”
Svi prisutni na simpoziju u Davisu imali su ocjenjivačke listiće, i za prezentacije i za hrvatska vina, i profesori iz Zagreba s radoznalošću očekuju službene reakcije. Dr. Golino, međutim, spremno je, za našeg razgovora, svoje podijelila s nama: “Edi i Ivan rade fantastičan posao. Povećavaju količinu sadnog materijala, posadili su ono što su od nas dobili, u vrlo zanimljivom eksperimentalnom vinogradu, sad su u mogućnosti već i vino praviti. Prošek je bio predivan. Drugo vino, redovite berbe, bilo je još jako mlado i s njim nisu bili sasvim sretni i zadovoljni, ali ne treba zaboraviti da u ovom trenutku još uvijek rade s vrlo ograničenim količinama grožđa. Prisutni su, međutim, odmah shvatili i spremno prihvatili činjenicu da su to važne selekcije zinfandela s velikim budućim potencijalom u Kaliforniji.”
David Gates, iz Ridge Vineyards, sa žaljenjem je priznao da je morao otići prije kušanja vina, ali dvojica drugih iz vinarije, koji su također bili prisutni, rekli su mu kasnije: “Crljenak koji je Edi napravio bio je poput svile, mek, pun i bogat, imao je privlačnu aromu sladića, nešto poput Pernoda. Prošek se mojima, iz vinarije, jako dopao, rekli su – prekrasan! Slatki crljenak, s aromom meda i limuna.”
Uz dva eksperimentalna vina od crljenka kaštelanskog, na simpoziju u Davisu kušana su bila i tri Plavca kako bi prisutni, po riječima prof. Pejića, mogli “osjetiti” zajedničke gene te dvije sorte. Distributor za uvoznika Vinum USA – Blue Danube – donirao je Dingač Skaramuča i Zlatan Plavac Grand Cru, a iz Hrvatske je donesen i Plavac mali Mikea Grgicha. Dan ranije, na kraju predavanja za članove Napa Valley Vineyard Technical Group, Zlatan Plavac Grand Cru ušao je u “nadmetanje” s jednim Zinfandelom, po izboru Udruge. Bio je to Zinfandel, Alderbrook Winery, Dry Creek Valley, berba 2004.
Edi Maletić: “Moram priznati, veliko mi je zadovoljstvo da je Zlatan Plavac Grand Cru pobrao više glasova. Oba su vina bila berbe 2004, otprilike iste tehnologije, jest da su to dva potpuno različita uzgojna područja, ali dvije vrlo bliske sorte… mnogi čimbenici, naravno, utječu na senzornu kakvoću vina, ali bio je to lijepi dodatak našem predavanju, dobrodošao i jako lijepo prihvaćen.”
Profesori Agronomskog fakulteta, dr. Pejić i dr. Maletić, ponijeli su i sami mnoge utiske iz Kalifornije, vidjeli mnogo toga zanimljivoga i korisnoga.
Ivan Pejić: “Osim ta dva predavanja imali smo i jedno u Fresnu (USDA, Agricultural Research Station, u Parlieru, kraj Fresna, San Joaquin Valley), gdje imaju veliki program oplemenjivanja vinove loze stolnog grožđa, ali i jedan suradnički projekt s prof. Andrewom Walkerom, iz Davisa, rade na razvoju potpuno novih sorata vinove loze za budućnost koje će biti otporne prema najvažnijim bolestima, pepelnici, zatim Pierce's disease, vrlo opasna bolest, ona sada prijeti svemu što imaju u Kaliforniji, ako se raširi, bit će to nešto ravno filokseri. Naravno, htjeli smo vidjeti i upoznati se sa zadnjim trendovima u istraživanju i imali smo pristup mnogim i raznim ljudima. Razmijenili smo mnoga iskustva, dobili informacije o novim tehnologijama. Susreli smo se ponovno s dr. Meredith, ona je, eto, otišla u mirovinu i postala vinar, sa suprugom vodi vlastitu vinariju. S Mikeom Grgichem, u dubokim je godinama, ali vitalan, prešao je na biodinamičku proizvodnju grožđa i zapravo mijenja imidž svojih vina i to vrlo uspješno. S Frankom Gabler, kolegicom, iz Splita je rodom, radi u institutu u Fresnu, odnosno Parlieru, tamo radi na post-harvest quality, na kvaliteti grožđa nakon berbe, a i drugih plodova, jer institut se, osim loze, bavi genetikom i drugih voćnih vrsta… kad se nešto otrgne i putuje do proizvođača mnoge stvari se dogode, mi, u Hrvatskoj, vrlo rijetko uopće brinemo o tome, naprosto plodovi propadaju. Sa Zoranom Ljepovićem, u Napi, također našim kolegom, bivšim studentom u Zagrebu. On je, zajedno sa Steveom Kupinom, u Fresnu, uključen u istraživanja za kontrolu kvaliteta vina i nove metode, praćenje kvalitete i da tako kažem – liječenja vina, popravljanja kvaliteta vina. S Davidom Gatesom, iz Ridgea, oni su do krajnjih granica pomakli uzgoj grožđa za vrhunska vina… Puno, puno korisnih kontakata, vraćamo se puno pametniji i bogatiji i s punim koferom knjiga. Spajaju nas ne samo sorte nego i puno toga drugoga.”
Edi Maletić: “Kalifornija je velika zemlja, zaista, uvijek ima puno toga novoga za vidjeti. Ono što mene uvijek fascinira kad dođem, to je zaista jedna situacija koju svaki vinogradar/vinar samo poželjeti može – idealni uvjeti za proizvodnju grožđa i vina. To je zemlja u kojoj je sada vino zaista u trendu, u modi, gdje se sve više ljudi interesira za vino. U Napi smo bili baš preko vikenda kad je nemoguće doći do slobodnog ležaja u hotelima, gotovo nemoguće ući u vinariju od gužve… to sve skupa govori o popularnosti vina kao pića, kao proizvoda u USA, i o perspektivi koju proizvođači tamo imaju. No, kako rekoh, klima, tlo… sve se u Kaliforniji idealno složilo, mi stručnjaci – vinogradari, vinari, kad tamo dođemo, zaista se možemo nauživati, i očima i našim osjetilima, svega onoga što vidimo i kušamo. Dakle, jedna klima koja osigurava izvrsnu sirovinu, gdje su mnoge svjetske sorte našle svoje mjesto, gdje se zaista proizvode izvrsna vina. Amerikanci su jako unaprijedili svoju tehnologiju, imaju najsuvremeniju opremu, educirali su svoje ljude, a tlo i klima im daju vrhunsko grožđe, prema tome sasvim je jednostavno i lako dobiti i vrhunsko vino. Vino je sada vrlo popularno u Americi, poznavanje vina je zaista ‘in’, kao i razumijeti se u enogastronomiju. Kalifornija doista proživljava svoje ‘zlatne dane.’ Potencijal Kalifornije, prema onome što smo vidjeli, kudikamo je veći, po pitanju povećanja vlastite proizvodnje. Dokle će to ići? Napa i Sonoma su praktično već potpuno pokrivene vinogradima, šire se i u druge regije - Paso Robles, prema Fresnu, puno se tamo sadi, i tamo isto mogu dobiti jako dobro grožđe, ta su područja na vrlo dobrom putu da sustignu Napu i Sonomu, po kakvoći svojih vina.
Dakle, sunce po cijeli dan, vode na raspolaganju, najsuvremenija oprema, podrumi, recimo, osuvremenjeni na najbolji mogući način. U idućim godinama, ja vidim daljnji napredak Kalifornije kao vinogradarske zemlje, ne bi me čudilo da oni naruše dominaciju tradicionalnih zemalja, Italije, Francuske, Španjolske.”
Mnogi su sada, u Americi, u Kaliforniji, zahvaljujući dr. Maletiću i dr. Pejiću, upoznali bolje i Hrvatsku i njene potencijale po pitanju loze i vina, progovorilo se, eto, opet o vezi koja je dvije zemlje, po mnogočemu različite, ali i po mnogočemu slične, spojila.
Vinska veza između Hrvatske i Kalifornije nastavlja se i jača…razmjenom iskustava, znanja i novih spoznaja, ali i klonskog materijala, na korist obiju zemalja.
