Godina je 1946. Drugi svjetski rat je završen, u Bijeloj kući je Harry Truman, a stil tzv. Big Banda obilježava glazbeno doba. Iste godine jedan mali dječak ulazi u željezariju u mjestu Tupelo, u saveznoj državi Mississippi i donosi odluku koja će izmijeniti zvuk glazbe.
Bio je to jedan od onih dana kad ste mogli vidjeti da vrućina ključa na pločnicima kad su Gladys Presley i njezin jedanaestogodišnji sin ušli u željezariju u Tupelou. Ulašteni drveni podovi pucketali su pod njenim visokim petama dok je prolazila pokraj dugog reda staklenih sanduka tražeći prodavača. Njezin sin napokon je uštedio dosta novca da si može kupiti bicikl koji se nalazio u izlogu trgovine.
Po verziji priče trgovca u željezariji Howarda Hitea, kad se gospođa Presley okrenula, njezin sin Elvis nije više bio iza nje."Elvis se zaustavio ispred ovog pulta jer je vidio malokalibarsku pušku na zidu. Rekao je majci da želi tu pušku, a ona je rekla da je neće dobiti. I Elvis se uistinu razljutio".
I kad su se mali Elvis i majka počeli svađati, trgovac Forest Bobo, koji je usput bio prijatelj obitelji Presley, gledao je uokolo tražeći kompromis. "Gospodin Bobo je otvorio vrata vitrine i posegao u nju izvadivši gitaru koju je predao Elvisu. Elvis je povukao prstima po žicama, malo se igrao s instrumentom i majka je rekla 'Elvis, kupit ću ti gitaru, ako hoćeš'. Elvis je još malo prebirao po žicama i igrao se s gitarom, potom se okrenuo maci i rekao 'Da, mama, hoću gitaru'".
Dječak se sam naučio svirati i do trenutka kad se obitelj Presley preselila u Memphis, u saveznoj državi Tennessee, Elvis je bio u srednjoj školi i imao svoj sastav.
Tu je Jerry Robbins po prvi put susreo čovjeka koji će jednog dana postati glazbena legenda. "Svirao je u Ripleyu, u Missisipiju, u blizini mog rodnog grada. Nije bio glavna zvijezda showa. Došao je pred publiku u narančastom odijelu, jarko narančastom. I svi su mislili da je otkačen. Ali kad je počeo svirati, zaboravili su na odijelo i poludjeli su u toj gimnastičkoj dvorani".
Elvis Presley uskoro je postao dio tzv. "Kvarteta od milijun dolara" kompanije Sun Records, zajedno s Carlom Perkinsom, Jerryjem Lee Lewisom i Johnnyjem Cashom, koji su ovu diskografsku kuću katapultirali u nebeske visine. Međutim, bio je to Elvis, kojeg su nazivali 'bijelcem koji zna pjevati rhytm and blues kao crnac', koji je ostavljao ushićenu publiku da traži još. S opasno njišućim bokovima – odveć šokantno u to doba – i pjesmama poput Heartbreak Hotel, Hound Dog i All Shook up, Elvis je zavladao glazbenim pozornicama širom svijet, stekavši nadimak 'kralj rock and rolla'.
Uskoro je Elvis postao najprodavaniji izvođač u američkoj povijesti, imao je najveći boj uzastopnih hitova i provodio više vremena na top listama najprodavanijih ploče od bilo kojeg drugog glazbenika. Ovdje u željezariji u Tupelou stvari su otprilike iste kao što su bile prije 50 godina kad je Elvis kupio svoju prvu gitaru. Pod je još uvijek ulašteno drvo, a dugi drveni i stakleni sanduci sadrže uredno složene predmete za prodaju, dok se police s robom uzdižu prema stropu poput divova iznad pultova.
Izgleda kao bilo koja željezarije iz tog prošlog doba – odnosno, izgleda tako dok netko ne spomene Elvisa. "Imamo godišnje između 25 i 30 tisuća posjetitelja našoj trgovini Netko dođe na ta vrata svakog dana, i to iz cijelog svijeta, iz Australije, Japana, južnoameričkih zemalja, Engleske, Francuske, Njemačke, Italije Belgije…i svi oni vole Elvisa. Obožavaju Elvisa".
Do smrti Elvisa Presleya 1977. godine on je svojom glazbom i filmovima zaradio 4 milijarde dolara. Danas trideset godina kasnije, njegova glazba se još uvijek prodaje bolje od bilo kojeg drugog izvođača koji je u međuvremenu preminuo, donoseći svake godine oko 40 milijuna dolara. A sve je počelo s jednom malom drvenom gitarom koja je koštala 7 dolara i 90 centi u jednoj željezariji u Tupelou, u saveznoj državi Mississippi.