Vjerojatno najpoznatije ulazno mjesto imigranata u Ameriku je otok Ellis, danas muzej, koji, umjesto useljenika, dočekuje turiste. No, nisu svi useljenici stizali u New York; stotine tisuća pristigle su kroz luke na američkoj Zapadnoj obali. Kalifornija restaurira imigracijsku postaju na otoku Angel, u zaljevu San Francisca. U državi Washington, svojedobna karantenska postaja, na ušću Columbije, danas je u privatnom vlasništvu, ali također ima mali muzej. Obitelj vlasnika kaže da i njihov gotovo zaboravljen odsječak povijesti useljeništva u Sjedinjene Države može pripomoći u trenutnoj raspravi o imigraciji. Za Glas Amerike, Tom Banse je posjetio staru Karantensku postaju Sjedinjenih Država.
Godine 1950, Tom Bell je netom izašao iz mornarice i vratio se kući, u Portland, u Oregonu. Želio je kupiti stari vojni džip, te se ubilježio na popis zainteresiranih za vladine rasprodaje viškova. "Oko šest mjeseci kasnije, dobio sam poštom brošuru o toj Karantenskoj postaji, ponuđenoj na prodaju. Bilo je to oko pet jutara suhog tla, sedam jutara plimnog poplavnog područja i zgrade" - sjeća se Tom Bell.
Bell je svom ocu rekao o ponudi i obitelj je odlučila sudjelovati na dražbi svojom ponudom. Ekvivalent otoka Ellis na rijeci Columbiji dobili su za takorekuć vrlo sitne novce: pet tisuća dolara, koje je dao Bellov otac. Obitelj je svoj novi posjed koristila kao kamp za ribarenje lososa, kasnije i kao obiteljsko imanje.
Tomova sestra Nancy Bell Anderson kaže da su shvatili u punoj mjeri značaj onoga što posjeduju tek tri ili četiri desetljeća kasnije: "Što sam se više udubljivala u povijest tog imanja, to je postajalo sve zanimljivije ... kao neki detektivski roman."
Priča nas vodi do devdesetih godina 19. stoljeća. Američka vlada je tada Astoriju, u Oregonu proglasila jednom od četiri glavne luke na Zapadnoj obali, gdje je useljenicima bio dopušten ulazak u Sjedinjene Države. Ostala tri su bili San Diego, San Francisco - odnosno njegov otok Angel -, te Port Townsend, u saveznoj državi Washington. Liječnici Javne zdravstvene službe pregledali bi sve pridošlice, tragajući za znakovima zaraznih bolesti, invaliditeta, ludila ili kriminala. Oni lošeg zdravstvenog stanja bili bi poslani u Karantensku postaju, u Knappton Cove, na ušću Columbije. Bio je to jednak postupak kao i na otoku Ellis, u njujorškoj luci, ali bez inspirativnog pogleda na Kip slobode. Oni koji su se iskrcali na Columbiji, bili su dočekani nizom skromnih drvenih baraka, čije su drvene grede već onda bile posivjele od zuba vremena.
"Moja majka je pretražila izvore da više sazna o tom razdoblju i ustanovila je da su barake bile zvane lazareti, odnosno specijalizirane karantenske bolnice. To je bio jedan od načina kontrole bolesti za koji se znalo - izolacija ljudi. Mi smo onda pomislili da bi bilo zgodno da u jednom takvom bivšem lazaretu napravimo muzej" - kaže Nancy Bell Anderson.
Muzej je još uvijek malen i skromnih ambicija: posjetiteljima, koji ga mogu vidjeti svake subote tokom ljeta, nudi se pogled na zgradu u kojoj škripe grede i podovi, a izložene su povijesne fotografije, predmeti zaostali iz tog doba, brodski dnevnici, kao i medicinska pomagala zastrašujućeg izgleda. Nancy Anderson se nada da će jednog dana ovaj mali muzej moći pružiti genealoške podatke kakve danas nudi otok Ellis, u New Yorku. Ali, premda se znaju brodovi koji su pristali u ovu zapadnu ulaznu luku, ne znaju se imena oko 100 tisuća putnika koji su njima stigli.
"Jednog dana, morali biste moći doći ovdje, utipkati ime - baš kao što se to radi na otoku Ellis - i reći: 'oh, pogledaj, taj-i-taj je došao ovdje 1890-i-neke. Ovamo su dilazili ljudi doslovce iz čitavog svijeta" - kažegospođa Anderson.
Za sada, detektivski rad među dokumentima Nacionalnog arhiva mora pričekati dok se ne obave hitniji poslovi oko truljenja drvne građe i urušavanja temelja. No, stvari idu na bolje. Jedna lokalna zaklada pristala je snositi troškove popravka krova na lazaretu.
Nancy Anderson kaže da je Karantenska postaja Knappton Cove vidljivi simbol toga da se zemlja 'uvijek borila s pitanjem imigracije'. Sudeći po sadašnjoj debati, kaže ona, Amerikanci vrlo sporo uče lekcije iz te povijesti: "Čini se kao da nas uvijek muči isti strah od nove grupe koja dolazi; kao da svaki put kažemo 'oh bože, sve će nas preplaviti'. Ako pogledamo kroz povijest, to se ne događa. Mi se asimiliramo; pomiješamo se. Dugoročno, to je OK. Svi smo ljudi."