Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond osnovani su prije nešto više od šezdeset godina. Svijet se od tada znatno promijenio. Međutim, kritičari ovih dvije međunarodnih financijskih ustanova tvrde da se one nisu mijenjale sa svijetom koji ih okružuje.
Kada su 1944. godine osnovani, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond bili su zamišljeni kao ustanove koje će zajamčiti stabilnost svjetskog monetarnog sustava. Svjetska je banka, uz to, imala zadaću da pomogne u obnovi Europe i Japana.
Današnji je svijet znatno drugačiji – kaže ekonomist Kent Hughes iz Centra Woodrow Wilson u Washingtonu. Svjetska banka, kojoj je sjedište u Washingtonu, danas pomaže zemljama u razvoju da se još više i brže – razviju.
Kritičari tvrde međutim da su mnogi od njezinih projekata neefikasni - što naravno čelnici banke poriču.
V.V. Chari, profesor ekonomije na Sveučilištu Minnesote, kaže da se prvo moramo pomiriti s činjenicom da Svjetska banka ne može u potpunosti eliminirati siromaštvo: "Pomoć iz inozemstva – da li od Svjetske banke ili od nekih drugih međunarodnih ustanova – u najboljem slučaju igra tek marginalnu ulogu u razvoju neke zemlje. Svatko tko misli da Svjetska banka sama može riješiti problem siromaštva – taj se jako zavarava. Najveći dio posla u uklanjanju siromaštva mora obaviti vlada i sami građani konkretne zemlje."
Bez obzira na to, Svjetska je banka desecima zemalja u razvoju dala ili nepovratnu pomoć ili pak niskokamatne zajmove u vrijednosti od milijardi i milijardi dolara. Neki stručnjaci međutim zamjeraju da banka to čini na neefikasan i kontraproduktivan način jer je i sama vrlo birokratizirana ustanova. Osim toga, razdiru je skandali - poput nedavnog s direktorom Paulom Wolfowitzem, koji je nedavno morao podnijeti ostavku zbog kršenja etičkih normi ustanove.
Uz to, stručnjaci za razvoj primjećuju da se Svjetska banka sve više i više posvećuje velikim projektima u obrazovanju ili reformama čitavim grana industrije – umjesto da se posveti manjim razvojnim projektima. Iz nekih se zemalja u razvoju pak često čuje zamjerka da Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond nameću vrlo stroge uvjete za korištenje zajmova – što vrlo često šteti najsiromašnijim slojevima.
Alan Meltzer, profesor političke ekonomije na sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu, kaže da je ova posljednja kritika rezultat činjenice da je Svjetska banka – banka, ustanova koja se temelji na posuđivanju novca: "To znači da se dužnosnici banke nagrađuju na temelju sudbine određenog zajma, kojeg su oni odobrili. Hoće li se novac vratiti – najvažnije je pitanje. Koliko se taj novac produktivno troši u zemlji koja ga je posudila, je li on poboljšao kvalitetu života – to je pitanje o kojem banka manje brine. Kada sam bio na čelu kongresne komisije koja prati rad Svjetske banke, predložio sam da zajmove zamijeni bespovratna novčana pomoć, za konkretni projekt. Pogotovo za najsiromašnije zemlje. Međutim, trošenje tog novca bilo je mnogo strože praćeno nego u slučaju zajmova. Cilj nam je bio da se novac potroši točno u onu svrhu za koju je bio odobren."
Međunarodni monetarni fond također je često predmet kritika. Od kako je, prije tridesetak godina, počeo davati kratkoročne zajmove pojedinim državama, sve više mu se zamjera da predstavlja svojevrstan 'pojas za spašavanje' bankrotiranih zemalja. Njegovi kritičari pogotovo izdvajaju navodno negativnu ulogu u financijskoj krizi u Aziji, prije desetak godina, te lošu politiku u Argentini, koja je 2001. doživjela financijski kolaps. No, drugi analitičari smatraju da bi u zemljama poput Tajlanda i Južne Koreje gospodarska situacija danas bila znatno gora da nije bilo intervencije Međunarodnog monetarnog fonda.
Mark Weisbrot, financijski stručnjak koji radi u washingtonskom Centru za ekonomska istraživanja, smatra da su neki od poteza MMF-a zaista bili pogrešni: "Međunarodni monetarni fond ima odjel za evaluaciju svih njegovih programa. Taj je odjel neovisan u svom radu. Njegovo je istraživanje pokazalo da je Fond od 1999. do 2005. zabranio nizu afričkih zemalja da potroše oko sedamdeset posto pomoći koju su dobile iz inozemstva. Dobar dio te pomoći bio je namijenjen zdravstvu i podmirenju drugih hitnih troškova – i to oni nisu mogli potrošiti jer je Međunarodni monetarni fond tako odlučio. Navodim ovaj slučaj jer se radilo o odluci s katastrofalnim posljedicama."
Uz priznanje da su 'greške bile počinjene', Međunarodni monetarni fond, organizacija sa 185 država-članica, krenuo je u reforme. Cilj tih unutrašnjih reformi je - dati zemljama u razvoju veći utjecaj na funkcioniranje ove ustanove. Međutim, malo tko očekuje da će se promijeniti način na koji Fond odlučuje. Naime, svaka država-članica ima onoliko glasova kolika je njezina snaga u globalnoj ekonomiji.
Mark Weisbrot smatra da bi najkorisnije bilo kada bi se bolje definirali različiti zadaci Svjetske banke, s jedne strane, i Međunarodnog monetarnog fonda s druge: "Mislim da bi Svjetska banka zaista trebala biti odvojena od Međunarodnog monetarnog fonda, što službeno i je. U odredbama koje reguliraju funkcioniranje Svjetske banke nigdje ne piše da se njezini zajmovi moraju davati u skladu s uvjetima koje propisuje Fond. Američki Kongres, kao i europske zemlje, trebale bi se založiti da Svjetska banka zaista bude odvojena od Međunarodnog monetarnog fonda. Ako su odluke Banke i Fonda ponekad istovjetne, u redu. Međutim, Svjetska banka ne bi trebala davati zajmove pod uvjetom da zemlja-posuđivač ispunjava uvjete koje je zadao Fond."
Šezdeset godina od njihova osnivanja, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond prakticiraju arhaične načine posuđivanja novca – tvrde neki njihovi kritičari. Neki čak traže da se obje ustanove jednostavno ukinu. Međutim, u svijetu prevladava osjećaj da su i Banka i Fond u više od šezdeset godina svog postojanja učinili i dosta korisnog – te da bi bilo najbolje da se reformiraju i osuvremene. Na taj način ispunile bi svoju svrhu u 21. stoljeću – pomoći najsiromašnijim zemljama da podignu standard života svojih građana.