Prema procjenama UNICEF-a, danas je u svijetu preko 130 milijuna siročadi, razlozi su razni, najveći broj njih u zemljama Afrike i Azije, ali ima ih i u zemljama Južne Amerike i Evrope, posebno istočne Evrope.
Neželjena, napuštena, sama… ta su djeca, kao i svi mi drugi, na svijet došla s istim pravima i beskrajnim mogućnostima, ali bilo im je suđeno da nikad ne osjete nježnu očevu ruku ili toplinu majčinog zagrljaja. Zaklada Worldwide Orphans – www.wwo.org - jedna je od onih koje djeci u mnogim zemljama ili pružaju šansu da budu usvojena, i nađu toplinu doma, ili da barem donekle poboljšani budu njihovi životi na marginama života.
O radu zaklade i o svojim vlastitim iskustvima, mahom u Bugarskoj i na području bivše Jugoslavije, govori dr. Jill Cole, programski voditelj organizacije.
Zakladu je, s malom obiteljskom ostavštinom, osnovala dr. Jane Aronson, specijalist pedijatar, 1997. godine, u New Yorku. U početku, mala je zaklada mogla sponzorirati samo studente medicine-volontere, “Orphan Rangers,” kako ih još zovu, koji svojim radom pomažu tisućama djece na nekoliko kontinenata. Ubrzo, međutim, zaklada je, u razne zemlje, mogla slati i cijele ekipe zdravstenih specijalista koji su vodili programe obuke za one koji o djeci skrbe u sirotištima.
Misija zaklade je odrediti i odgovoriti na hitne i dugoročne zdravstvene, razvojne, društvene i emocionalne potrebe u djece koja žive u sirotištima/dječjim domovima i pružati izravne usluge sa ciljem poboljšanja kvaliteta njihova života.
Dr. Jill Cole, s doktoratom iz socijalnog rada sa sveučilišta Columbia, s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom (bila je savjetnica UNICEF-a na razvoju programa psihosocijalnog razvoja), te privatnom praksom u Seattleu, gdje radi s djecom usvojenom iz raznih zemalja i njihovim adoptivnim američkim obiteljima, sa zakladom Worldwide Orphans gotovo je od samog početka, prvo kao savjetnica, a potom i kao član osoblja, zadužena za sve programe zaklade diljem svijeta.
Fulbrightova stipendija za socijalni rad [njeno je glavno interesno područje bilo Evropa između dva rata] dovela ju je, potkraj 60-ih godina, u bivšu Jugoslaviju, kojom je, nekoliko godina ranije, već bila, kao turist, cijelom proputovala. Vraćat će se, privatno, putovati od Zagreba, Lošinja, Dalmacije… do Sarajeva, Kosova, Makedonije, ostvariti mnoge kontakte i prijateljstva, a onda, kao Fulbrightovac, tijekom dvije godine, ponovno u mnoga od tih mjesta.
“Bila sam posvuda, ali stacionirana, uglavnom, pri vodećoj Psihijatrijskoj bolnici u Beogradu i tamošnjoj Dječjoj bolnici, radila sam na projektu zdravstvene skrbi za majke i djecu, ali provela sam neko vrijeme i u jednom domu za djecu u Užicama, zatim u Mariboru, nekoliko mjesta u Dalmaciji, u Zagrebu.”
Tijekom 90-ih, iste su je bolnice u Beogradu pozvale da dodje i pomogne u radu s izbjeglicama. I tako se, u ulozi savjetnika za UNICEF, dr. Cole vratila, bilo je to početkom 90-ih godina, a onda nastavila, do kraja 90-ih, radeći na razvoju cijelog sustava dječje zaštite, za Srbiju i Crnu Goru. Prelaziti granice tada, kaže ona, nije bilo jednostavno, a i UNICEF je već imao odvojene urede za Srbiju, Hrvatsku, Bosnu… pa, nažalost, nije bilo prilike, dodaje, da program proširi i na susjedne zemlje. Ali radila je neko vrijeme u Prištini, u Centru za zaštitu žena i djece. “Avdia Gashi je Centar osnovala i vodila, svojim radom sezali su u mnoge druge zajednice i sela, puno je tu bilo problema – nasilja u obitelji, nasilja nad ženama, zaštita djece, zdravstvena, obrazovna pitanja… težak, težak rad, jer nije bilo puno podrške i razumijevanja. Puno fizičkog nasilja, što se uvijek događa kad ste nasiljem okruženi sa svih strana, ali i puno emocionalnog nasilja.”
Puno je bilo, kaže dr. Cole, i djece bez roditelja, gotovo na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, ali oni su uglavnom završavali sa članovima obitelji. Puno je stranih obitelji željelo djecu usvojiti, no “po zakonu, a poznatiji mi je onaj u Srbiji iako nemam razloga misliti da je puno drugačiji od onoga u Hrvatskoj, Bosni, usvajanja su uvijek lokalna, mlađu djecu, ukoliko su izgubila oba roditelja, preuzimaju članovi proširene obitelji. Za strance je to vrlo komplicirano i kao mnoga toga drugoga tamo – sve ide preko veze, ali prioritet se daje onim stranim državljanima koji su porijeklom iz Bosne, Hrvatske, Srbije...”
Iskustva dr. Cole uglavnom su sa starijom djecom bez roditelja koja mahom žive u domovima/sirotištima, jer oni nikad nisu prvi izbor prilikom usvajanja. Kao posljedice rata, mnogi imaju psihijatrijske probleme, puno je zlouporabe droga/alkohola, puno pravnih zavrzlama, a nikoga da se za njih brine – bake i djedovi, tete, ujaci, nisu voljni, stoga, u većini slučajeva, ta djeca završavaju u sirotištima. A u njima, skrb nikad ne može biti dobra, nikad nije individualna.
Na prostoru bivše Jugoslavije, kaže dr. Cole, sirotišta su nestala do 70-ih godina, sva su područja bila dosta napredna, djeca su bila smještana u skrbničkim obiteljima. Rat je to sve poremetio, trebalo je opet razmišljati što s tom djecom, više nije bilo sirotišta, nije bilo zgrada, trebalo je sve početi iznova.
Bugarska je trebala biti njen prvi projekt kad se jednom pridružila dr. Aronson i njenoj zakladi Worldwide Orphans, ali stjecajem okolnosti, umjesto u nekoliko bugarskih sirotišta, taj je projekt počeo u Srbiji, u Dječjem domu Mladost, u Kragujevcu - manji dom, do 60 štićenika, u kojemu se pokušava rekreirati obiteljska atmosfera, isti ljudi rade s djecom u manjim skupinama, na taj se način postiže puno više uspjeha.
“Projekt koji je, zapravo, taj Dječji dom predložio vrlo je zanimljiv jer dovodi volontere iz šire zajednice izravno u njihov Dom, konkretno – da im pomognu u odgoju i naobrazbi. Ono što sam zamjetila u Srbiji, u Hrvatskoj, u mnogim drugim zemljama, to je da djeca u domovima ili sirotištima ne dobijaju pomoć u učenju, nisu dovoljno radoznala, nisu stimulirana, ne žele učiti, dijelom i stoga što nemaju s kim podijeliti ono što nauče, nemaju roditelje kojima bi ugodili, pred kojima bi se mogli pokazati naučenim znanjima. U njihovom su osnovnom obrazovanju velike praznine, u najboljem slučaju dobit će, potom, strukovno obrazovanje, a njihove šanse za studij na sveučilištima jednake su nuli bez obzira što to mogu biti vrlo bistra i pametna djeca. S druge strane, u lokalnim zajednicama, kako to često biva, veliki je broj nezaposlenih učitelja, nastavnika. Mi im dajemo malu plaću i u okviru takvog plaćenog volonterskog programa, oni dolaze u dom gdje svaki radi samo s dvoje djece tijekom tjedna, oni su njihovi mentori, pomažu u učenju, ali i u izgradnji odnosa.”
U većini zajednica, kaže dr. Cole, ljudi ni ne znaju, nisu niti svijesni, da među njima žive takva djeca, a takav projekt, naglašava, moguće je vrlo lako provesti u većini zajednica, ne košta uopće puno, osim plaćenih volontera.
U Bugarskoj, angažirani su umirovljenici iz tih zajednica. Ljudi rano odlaze u mirovinu, između 55. i 65. godine života, i željeli bi nešto raditi, biti od koristi, ali nemaju opcija. Umirovljeni nastavnici, liječnici, medicinske sestre, bivši školski direktori… svi oni puno znaju o djeci, idealni su kandidati, “mi im plaćamo malu stipendiju i oni su oduševljeni, sjajan posao obavljaju.”
U domu u Kragujevcu, kaže ona, djeca su od 6. do 18. godine, mlađi bivaju brzo usvojeni, stariji, iz raznih razloga, nisu za usvajanje poželjni kandidati i odrastaju u domu s cijelim nizom problema, uglavnom emocionalne prirode. Jedan program, koji su štićenici doma u Kragujevcu, njih oko pedeset, sami predložili i začeli, oduševio je dr. Cole. “Rekli smo im – zamislite da imate budžet od $10.000 dolara godišnje, što s tim želite? Razmišljali su, raspravljali i onda rekli da žele naučiti nešto novo, nešto što će im biti korisno. Govorili su o svojim obiteljima i prijateljima koje su negdje ostavili, većina ih je u dom došla kad su imali 2, 3, 4 godine, ponijeli su sa sobom ipak neka sjećanja. Odabrali su fotografiju – htjeli su naučiti nešto novo, ali i kreirati vlastitu povijest. Kupili smo im 3 digitalna fotoaparata, a onda i video-kameru, našli lokalnog fotografa da ih poduči, psihologa da s njima radi, mogućnost da uče i na lokalnoj TV-postaji… fotografije i snimke susreta i razgovora koje su napravili za posjeta članovima svojih obitelji i bivšim zajednicama, u selima i mjestima koja su ostavili, upravo su nevjerojatni, rezultati zadivljujući. Predstavili su svoj projekt s puno uspjeha u Makedoniji, u Subotici, u Sarajevu… U psihološkom smislu, to je jako puno njima značilo, uspostaviti te veze, popuniti praznine, ispuniti neke nade… Ovog ćemo ljeta isto provesti i u Bugarskoj, a i u Bosni ima interesa.”
Zahtjevi za pomoć zakladi Worldwide Orphans stižu na razne načine i iz raznih razloga. U početku, neki projekti, poput onih u Kini, Rusiji, Vijetnamu, Etiopiji… startali su zahvaljujući angažiranosti dr. Jane Aronson u procesu usvajanja djece s tih područja. Obzirom na njenu specijalnost u zaraznim bolestima, ona je često bila prva koja bi tu djecu vidjela kad bi ona stigla u Sjedinjene Države, prva bi pregledala njihove zdravstvene informacije. I nebrojeno se puta, u sirotištima diljem svijeta, uvjerila u kako surovim i turobnim uvjetima žive napuštena djeca, ona koja su tamo ostala. Ona sama usvojila je jedno iz Etiopije, jedno iz Vijetnama.
Kasniji projekti počeli su na izravne zahtjeve nekih zemalja, Rusije, Kenije, Liberije, Ekvadora… Zaklada je nedavno započela i jedan projekt u Etiopiji, zajedno s jednom drugom američkom zakladom – Clinton Foundation. Worldwide Orphans Foundation, aktivnim programima usvajanja djece, pružanja zdravstvenih usluga drugima i pomoći u njihovom razvoju, danas djeluje u 12 zemalja svijeta.
Dio novčanih sredstava dolazi od grantova, primjerice – USAID-a i PEPFAR-a, za rad u Vijetnamu, Etiopiji; veći dio godišnjim prikupljanjem sredstava od pojedinaca i korporacija; među donatorima vrlo su često roditelji koji su usvojili djecu iz neke od tih zemalja, ponekad i druge zaklade poput one Amerikanaca azerbaijdžanskog porijekla, jer čuli su za rad zaklade u Azerbaijdžanu. “Nismo imali suviše uspjeha u pridobijanju lokalne podrške od bilo koga na prostoru bivše Jugoslavije kao niti Bugarske, ljudi su vjerojatno zaokupljeni vlastitim problemima ili ekonomskim problemima nastalima kao posljedica rata.” Pomažu i mnoge poznate ličnosti poput Angeline Jolie; pomaže već njeno ime i pojavljivanje, kaže dr. Cole, jer privlači mnoge druge potencijalne donatore, ali, naglašava ona, Angelina Jolie i daje, značajnu novčanu pomoć za projekte zaklade kao, primjerice, za izgradnju jedne škole u Etiopiji. Zakladi, koja sjedište ima u New Yorku, veliku podršku daju i brodvejski glumci.
Bolesti – u prvom redu HIV te malarija i tuberkuloza, koje često idu ruku pod ruku, najveći su zdravstveni problemi s kojima se zaklada susreće u svijetu. Kad je u pitanju AIDS, u Africi, Aziji, dijelovima Evrope i Rusiji, više se pažnje poklanja odraslima, gotovo uopće ne djeci. U radu s djecom, zaklada i prednjači – pruža tretman djeci zaraženoj virusom HIV-a i organizira programe obuke za lokalne liječnike u prevenciji, dijagnosticiranju i tretmanu pedijatrijskog HIV-a/AIDS-a. Ali najveći problem za djecu u svijetu, danas, ističe dr. Cole, to je siromaštvo, ono je problem #1! “Ako patite od kronične ili terminalne bolesti, a živite u dobokom siromaštvu, to život čini gotovo nemogućim. Ako je k tome bolest odnijela i vaše roditelje i vaše rođake, onda je situacija još kompliciranija. Srbija, Hrvatska… one su razmjerno bogate, imaju utemeljene dobre strukture, ne mogu se ni usporediti s nekim drugim zemljama, sa siromaštvom koje u njima vlada i gdje ne postoji nikakva infrastruktura.”