Kada pacijent ne može doći do liječnika, tehnologija može pomoći. Ponekad se radi o životu ili smrti, drugi puta samo o efikasnijem korištenju ograničenih medicinskih resursa. Telemedicina liječnicima i drugim pružateljima zdravstvene skrbi omogućuje očitavanje laboratorijskih nalaza i rendgenskih slika, kao i pregled pacijenata koji su udaljeni možda tisuće kilometara.
Tehnologija koja je bila prikazana ovih dana, na godišnjem skupu Američke udruge telemedicine, uključuje videokonferencijske naprave, specijalizirane kamere visoke razlučne moći, kao i satelitske komunikacije. No, mnogim zemljama predstavlja tehnički i financijski izazov čak i najosnovnija tehnologija pružanja zdravstvene skrbi u udaljenim i ruralnim područjima.
Stručnjaci kažu da je Afrika kontinent pogođen dvostrukim zdravstvenim dankom: previše bolesti i premalo liječnika. Telemedicina je na tom kontinentu tek u začecima, sa samo nekoliko usoješnih programa liječenja ljudi koji žive u zabitim područjima.
Dr. Maurice Mars radi na telemedicinskim programima Medicinskog fakulteta Nelson Mandela južnoafričkog Sveučilišta Kwazulu-Natal. On kaže da bi telemedicina mogla ublažiti nestašicu liječnika, koja je u regiji gdje on radi velik problem – tamo radi, naime, manje od 10 liječnika na svakih 100 tisuća stanovnika: "Koncept uspostave virtuelne bolnice omogućio bi da, recimo, jedan dermatolog može obraditi sve teške dermatološke slučajeve u svih 65 bolnica u regiji. Mi, naime, u regiji s 10 milijuna stanovnika imamo 3 pedijatrijska kirurga u jednom gradu i 5 dermatologa isto tako u jednom gradu, dok sve druge veće bolnice u regiji nemaju niti jednog takvog specijalista."
Druge siromašne zemlje koriste telemedicinu učinkovitije. Dr. Asif Zefir, iz Bolnice Svete obitelji, u Rawalpindiju, čelnik je Telemedicinske udruge Pakistana. On se još jasno sjeća kaosa koji je otežao pružanje zdravstvene skrbi stradalnicima u potresu u Kašmiru, 2005, u prvim danima nakon katastrofe. Bolnice nisu znale koliko im pacijenata dolazi, te se događalo da u jednu bolnicu u pola sata ambulantnim vozilima stigne više od stotinu ranjenika, a u drugu samo nekolicina.
No, u tjednu nakon potresa, kaže dr. Zefir, mobilne telemedicinske jedinice – sastavljene od prijenosnog laptop kompjutera, digitalne kamere i satelitskog telefona – pratile su svakog pacijenta od mjesta nesreće. Pacijente u lokalnim bolnicama, blizu epicentra potresa, također se moglo nadgledati i liječiti izdaleka: "Nevjerojatno nam je pomoglo da smo mogli koordinirati te aktivnosti. Praktički smo od dana do dana točno znali kakve su potrebe. Naime, što se tradicionalnih telefonskih linija ticalo – uopće nije bilo komunikacija između glavne bolnice i mjesta nesreće; potres je uništio telefonske kablove. Ove satelitske veze su nas spasile."
Osim što je korisna u nesrećama, telemedicina pomaže u povezivanju američkih specijalista s liječnicima i klinikama u zemljama u razvoju. Često se to povezivanje ne odvija u 'realnom vremenu', nego, kako to stručnjaci zovu tehnologijom 'store-and-forward', odnosno najobičnijom elektroničkom poštom. Drugdje, pak, satelitske veze omogućuju telefonske i video razgovore preko interneta, pa se i profesionalne razmjene odvijaju u realnom vremenu, bez zadrške.
Nedavni skup telemedicine prikazao je čitav niz sofisticiranih naprava za komunikacije i liječenje 'na daljinu', često uz prilično visoku cijenu: jedan od sustava, sastavljen od kamere visoke razlučivosti, video ekrana i vrlo velike sposobnosti 'zoomiranja', košta oko 38 tisuća dolara. Za zemlje u razvoju, takav trošak uopće ne dolazi u obzir.
Ustvari, kako podsjeća dr. Maurice Mars, čak i najosnovniji servis Interneta u mnogim je zemljama teško priuštiti: "Ljudi su skloni misliti o Internetu i elektroničkoj pošti kao najnormalnijoj stvari. Treba se prisjetiti da u mnogim zemljama u razvoju, pružatelj pristupa interneta posluje u glavnom gradu, a mjesto gdje nama, kao zdravtsvenim djelatnicima, on najviše treba je u zabitim područjima, gdje do interneta vode samo međugradske, skuplje telefonske linije."
Bez obzira na tehničke i financijske prepreke, pravi izazov je, na koncu, ipak ljudski faktor – naći dovoljno kvalificiranih ljudi na oba kraja tehnološke veze.