Prva Amerikanka koja je izgubila zivot u ratu u Iraku bila je Indijanka Lori Ann Piestewa, pripdanica Hopi naroda. Njena pogibija, prije cetiri godine, privukla je paznju na americke Indijance koji sluze u americkoj vojsci kao i na cinjenicu da njihovo sudjelovanje u americkim oruzanim snagama, u sadasnjem sukobu, nije ni prvo ni jedino. Ono je, iz raznih razloga, postalo vec kulturna tradicija. O tome je i bilo rijeci na simpoziju odrzanom nedavno na Drzavnom sveucilistu Juzne Dakote…
Gene Lindy napustio je srednju skolu kad mu je bilo 16 godina. Lagao je o svojoj starosnoj dobi kad se prijavio u vojsku, da bi sluzio u drugom svjetskom ratu.
Njegov sin, John Glover, upravitelj Centra za indijanske studije pri Drzavnom sveucilistu Juzne Dakote u podrucju Black Hills, na jugozapadu drzave. Na simpoziju odrzanom pod imenom The Red in the Red White and Blue, Crveno, u crvenom, bijelom i plavom, John Glover je i govorio o svom ocu. "Bio je marinac, sudjelovao je u iskrcavanju na Iwo Jimi, bio je narednik tijekom korejskog rata. Bio je potpuno predan marincima. Kasnije, bio je u kopnenoj vojsci, kao rezervist, imao je vec 60 godina kad je jos uvijek vozio tenkove. Borio se na Pacifiku kao i sva njegova druga braca".
John Glover kaze da je glavni razlog zbog kojega je njegov otac prisao marincima bio – veca mogucnost da se izvuce iz siromastva rezervata. "Kao i mnogi drugi mladi Indijanci, za vrijeme drugog svjetskog rata, tako je i on zelio sudjelovati, mislim, ne samo da bi zastitio svoju obitelj, svoj dio zemlje, nego da bi nasao nacina za napredovanje, a vojska je to svakako pruzala".
Marcella LeBeau, Lakota Indijanka, takodjer se borila u drugom svjetskom ratu. Bila je u Normandiji, tijekom iskrcavanja savenzickih snaga, jedina zena-Indijanka koja je primila francusko odlicje Legije casti. U vojsku se, kaze, prijavila, jer je bila bolnicarka i znala je da je njena sluzba bila potrebna. Ali, priznaje, postojala je i jedna dublja motivacija. "Mislim da je to bilo zbog moje kulture, nacina na koji mi zivimo, pomazemo jedni drugima, nasim prosirenim obiteljima. Nasi su preci bili ratnici i svoju su ulogu obavljali da bi svoje najblize zastitili".
Danas, americki Indijanci tu ulogu obavljaju u americkoj vojsci. Tradicija je to koja seze u kolonijalno razdoblje Amerike, kad su plemenski pripadnici sluzili kao skauti za Georgea Washingtona. Otada, Indijanci u americke oruzane snage uvijek salju vise muskaraca, po glavi stanovnika, nego bilo koja druga rasna ili etnicka skupina. Vise od 12.000 njih sudjelovalo je u bitkama prvog svjetskog rata, a bilo je to sest godina prije nego sto su sluzbeno bili “priznati” kao gradjani zemlje za koju su se borili, za koju su zivote dali. U drugom svjetskom ratu sluzilo ih je 44.000 tisuce; jos 42.000 njih borilo se u Vijetnamu. U Zaljevskom ratu, svaki je terci amrinac bio americki Indijanac.
U vrijeme kad je on sluzio u drugom svjetskom ratu, Lakota Indijanac Johnson Holy Rock smatrao je da njegovo sudjelovanje nije samo nastavak obiteljske tradicije, vec nacin pruzanja pomoci vlastitom narodu. Boriti se za slobodu onih u stranim zemljama, vjerovao je, svakako ce doprinijeti poboljsanju zivotnih uvjeta za njegov, Lakota narod. Njegovo se misljenje promijenilo u zadnjih pola stoljeca. "Zalim sto sam ikad ponio oruzje i proveo tri godine svog zivota u ratu za koji sam mislio da ce i meni donijeti malo bolji zivot, to se nije dogodilo. Zivim. Ali mnogi na nasem rezervatu zive gore nego oni u Trecem svijetu".
Johnson Holy Rock protivi se ratu u Iraku. Mnogi Indijanci, kaze on, vide nemile slicnosti u nacinu na koji se americka vlada prema njima odnosi. Ako taj narod zeli takav nacin zivota, kaze on, onda on ima pravo na takvu egzistenciju. A mi to ne odobravamo, bas kao sto se ova zemlja nije slagala s tim da Indijanac ne moze ostati Indijanac nego je morao biti dio americkog mainstream drustva.
Bear Hand, student na Black Hills State University podrzava one Indijance koji u americku vojsku ulaze da bi nastavili s ratnickom tradicijom svojih predaka ili, pak, da bi na taj nacin zaradili za skolovanje, stjecanje obrazovanja. Ali, po pitanju rata u Iraku, slaze se s Johnsonom Holy Rockom. "Osobno, nikad nisam zelio sudjelovati u ratu koji meni ne pripada, koji se mene ne tice. Tako ja osjecam. Ja zivim ovdje, pokusavam, trudim se, nisam potekao iz ovog drustva pa prema tome i nije mi mjesto da se idem boriti za njega. Smatram da cesto ionako rat vodimo iz krivih razloga. Ne zelim biti dio toga.”
Suprug Jace DeCory odlikovani je veteran vijetnamskog rata. Ona poducava na Black Hills State University. S danasnjim obrazovnim mogucnostima, kaze ona, mladi bi Indijanci trebali u obzir uzeti neke druge opcije osim vojske. Ali, dodaje, niakd niti jednome od svojih studenata ne bi zeljela govoriti sto da radi, sto je za njega dobro. "Rezervat nema granica ni ograda. Uvijek na njemu mogu ostati, ici tamo u skolu, postoje mnoge druge mogucnosti. Necu odgovarati nekoga od vojske, ako tako zeli. Ali brine me to sto gubimo puno mladih u Iraku. Dvosjekli je to mac…. Moram njihovu odluku postivati, ali ne zelim da moji sinovi ginu u Iraku".
Bez obzira iz koje pobude to rade - zato sto zele nastaviti s ratnickim tradicijama ili iz zelje da zastite svoju zemlju, svoje ljude, ili pak zato sto vjeruju da ce im to otvoriti neke druge mogucnosti i puteve, cinjenica je da su americki Indijanci jos uvijek ti koji volontiraju u americkoj vojsci u daleko vecem broju nego bilo koja druga skupina americkih gradjana, cak i u ratu zbog kojega je zemlja danas podijeljena.