Predsjednički mandat Borisa Yeltsina od 1991. godine do 1999. godine zapadnjački stručnjaci za Rusiju opisuju jednom jedinom rječju - “proturječan". Marshal Goldman je ekspert za Rusiju na Sveučilištu Harvard. “Pozitivna strana njegove vladavine je da je pomogao pri rušenju sovjetskog sistema i komunizma, te uspostavio demokraciju i tržišni sustav. No, negativna strana, s tadašnjeg ruskog gledišta naravno, očituje se u gubitku statusa Rusije kao svjetske supersile.”
Malo tko može zaboraviti kolovoz 1991. godine i Jeljcina - tada novoizabranog predsjednika Rusije – kako stoji na tenku i proglašava pokušaj državnog udara protiv sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačeva nezakonitim. Nekoliko mjeseci kasnije, Gorbačev je podnio ostavku, ukinuvši tako ono što je do tada bio Sovjetski savez. No, u listopadu 1993. godine, predsjednik Yeltsin šokirao je svijet svojim nalogom vojsci da granatira zgradu parlamenta u kojoj su se nalazili Jeljcinovi oporbenjaci, ali i zakonodavci.
No, stručnjaci tvrde da je jeljcin ipak uveo brojne aspekte demokracije kao što su, na primjer, višestranački izbori, privatno vlasništvo i pravo na slobodu govora. Međutim, ističu oni, ta vojna akcija protiv parlamenta okaljala mu je ugled demokratskog vođe. Isto tako, tvrde analitičari, i Jeljcinovi rezultati na gospodarskom polju su mješovite prirode.
Robert Legvold, stručnjak za Rusiju pri sveučilištu Columbia, kaže da je ruski predsjednik namjeravao uvesti gospodarske reforme kako bi se odcijepio od sovjetske prošlosti. “Te reforme niti su bile dobro smišljene, niti je Zapad, zajedno sa Sjedinjenim Državama, bio posebno uspješan u pružanju korisnih savjeta Jeljcinu kako raditi nešto što ni sam nije razumio. Pa, iako je on zaista uništio sovjetsku ekonomsku mašineriju, na njeno je mjesto uveo neku vrst nemilosrdnog, korumpiranog i – u očima javnosti - diskreditiranog kapitalizma, koji od tada dovodi u pitanje samu zakonitost gospodarskog sustava u Rusiji.”
Legvold kaže da korupcija nije bila ništa novo za Sovjetski savez niti za Rusiju, no dodaje da je za Jeljcinove vladavine dostigla nečuvene razmjere zbog prirode reformi, odnosno privatizacije državnih poduzeća, unatoč njegovom neprestanom ponavljanju da se vlada mora boriti protiv korumpiranosti – baš kao što to danas ponavlja i Putin. No, ni jedan niti drugi nisu pronašli uspješan način da to učine. Stručnjaci zaključuju da će povijest pamtiti Borisa Jeljcina kao čelnika koji je oscilirao između demokratskih stremljenja i nedemokratskih poteza. No, slažu se s činjenicom da je Rusija pod njegovim nadzorom bila uvjerljivo otvorenija zemlja nego u sovjetsko vrijeme.