Kad ga je Kanađanin Oscar Peterson, i sam virtuoz na glasoviru, čuo prvi puta mislio je da su za klavirom dva čovjeka. Čuvši ga po prvi put, američki je jazz-pijanist Jimmy Rowles rekao: Mislio sam, sigurno – četvorica! I jedan drugi – Hank Jones – kad ga je prvi put čuo preko radija, bio je siguran da se radilo o nekom triku, o dvojici-trojici pijanista snimljenih jedno preko drugoga. Klasični pijanist Vladimir Horowitz bio je, navodno, dirnut njegovom svirkom do suza. I ravnatelj Leopold Stokowski i skladatelj Sergej Rahmanjinov bili su među njegovim obožavateljima.
Jedne večeri, Fats Waller, plodni skladatelj, pijanist, izvanredni predstavnik stila zvanog “Harlem stride,” svirao je u jednom njujorškom klubu kad je iz publike do njega doprlo neko komešanje. Prema njemu se, između stolova, kretala figura jednog krupnog čovjeka. Waller je prekinuo svirku riječima: “Dame i gospodo, ja samo sviram na glasoviru, ali Bog je upravo ušao u kuću.” Ustao je i glasovir prepustio – Artu Tatumu. Poslušajte tog “Boga,” kako su kasnije svi i zvali Arta Tatuma, i recite sami – jesu li u pitanju samo dvije ruke ili i vi mislite da cijela jedna velika, spretna i okretna, četa prstiju na tipkama radi….
Tiger Rag, jedna od prvih Tatumovih snimki, iz ožujka 1933. godine. Čak je i tehnika mladoga “Boga” bila zastrašujuća za običnog smrtnika!
Mišljenje je prevladavalo tada, a zadržalo se i do današnjeg dana, da je Art Tatum apoteoza onoga što znamo kao jazz-improvizacija, da je najbolji, najznačajniji solist u povijesti jazza, bez ozbira na vrstu glazbala. Njegova je tehnika u čudu ostavljala svakoga, čak i one koji nisu imali potrebnog znanja da bi je pojmili, no status koji je Tatum uživao među kolegama-glazbenicima, divljenje koje su oni gajili za njega, nije bilo toliko temeljeno na tehnici njegova sviranja koliko na jednom nevjerojatnom bogatstvu sjajnih ideja čije izražavanje mu je onda ta njegova tehnika i dopuštala. Kako je Art Tatum dosegao takav vrhunac, takvo savršenstvo, to nikada neće biti poznato.
Rođen 1909., u Toledu, savezna država Ohio, Tatum je, od svoje četvrte godine, bio praktički slijep. U glazbenoj obitelji, i on sam počeo je svirati rano. Note je čitao u Brailleovom pismu, ali čitanje nota bilo je za Tatuma gotovo nepotrebno, imao je fenomenalno istančano uho. Bio je uglavnom samouk, ali imao je kratko vrijeme učitelja, Overtona Raineyja, koji je u Tatumu odmah prepoznao ogroman talent i ohrabrivao ga da postane klasični pijanist. No, ono što je Tatuma neodoljivo privlačilo bili su stride-pijanisti poput Jamesa Johnsona, naročito Fatsa Wallera. Tatumov osobni metronom i bio je duboko u stride i u swing usađen.
Virtuoz na klaviru i improvizator bez premca, Art Tatum je razvio stil koji su karakterizirale složene, zamršene, bogato tkane harmonije – one, zajedno s brzinom kojom su Tatumovi prsti letjeli preko klavijature, naveli su druge pijaniste da Tatumovo sviranje i proglase nadljudskim, izvan dosega za bilo kojeg drugog pijanista – ali ono što je najviše, kod Tatuma, privlačilo bio je njegov fantastičan osjećaj za ritam, stalna, intenzivna promjena tempa i ključa, konstantna promjena ritma, do te mjere da će Tatumov štićenik, pijanist Billy Taylor, kasnije reći: Tatum je cijeli bend, svi članovi u jednoj osobi. Njegova je svirka bila spoj Harlem stridea, ingenioznih pijanističkih ekstenzija, humora, harmonije čiji jezik je Tatum rastezao do njenih maksimalnih granica.
Tatum je u svojih kolega izazivao strahopoštovanje, ali ne i kod svih kritičara – neki su njegovo muziciranje smatrali suviše kićenim, čak bahatim i arogantnim. No, dok bi drugi uvijek zapanjeno gledali njegove žustre prste na klavirskim tipkama, on sam rekao je Willisu Conoveru, u intervjuu za Glas Amerike, da nije nikad potpuno zadovoljan njihovom spretnošću i hitrinom.
Iako ga nisu smatrali bebop glazbenikom, Art Tatum je, svojim preludiranjima, svojim vratolomnim improvizacijama, u samoj srži bebop leksikona. I imat će čitavu legiju sljedbenika poput saksofonista Charlieja Parkera, pijanista Buda Powella, a postat će mentorom i pijanistima poput Billyja Taylora, Oscara Petersona. Svojom energijom, kreativnošću i besprijekornom tehnikom sviranja, ostavit će trajnog utjecaja na mnogog drugog glazbenika kasnijih generacija.
Prirodno najnadareniji pijanist u povijesti jazza, Tatum je i živio životom jazza – cjelonoćni jam-sessions i puno alkohola; drugi bi glazbenici s istom nevjericom gledali Tatuma kako konzumira nevjerojatne količine piva s kojom su gledali i virtuoznost u njegovim rukama. Alkohol na njegovu svirku nije imao nikakvog utjecaja, ali jest na njegovo zdravlje. Unatoč njegovoj krupnoj, čvrstoj građi, takav je način življenja ipak sustigao Tatuma prije vremena; umro je 5. studenog 1956., u 47. godini života.
Tri godine prije smrti, snimio je, za znanog jazz-producenta Normana Granza, rekordna 124 soloa koji su, iako na brzinu napravljeni, ipak dali materijala za čitavih 13 albuma. Ali ona koja ostaje standardom za tehničku vještinu, koja ostaje klasikom, koja ostaje njegovom glazbenom temom, to je skladba pod naslovom “Tea For Two,” snimljena još 1933. godine. Iako slijep, Tatumova umjetnička vizija učinila je od njega ikonu među jazz-pijanistima; iako je njegova karijera bila relativno kratka, Art Tatum ostaje i dalje jedna od najutjecajnijih ličnosti jazza…