Ako vam se čini da u ovom mjesecu, travnju, čujete, od nas, nešto više na temu jazza, i nešto više sinkopa, onda je to zato što travanj i jest, u Sjedinjenim Državama, “Mjesec jazza.”
Inicijativu je, 2001, pokrenuo Smithsonian Muzej za američku povijest sa ciljem da privuče pažnju javnosti na najznačajniju, najutjecajniju i najinovativniju glazbu koja je ikad potekla iz Sjedinjenih Država, na njene brojne skladatelje, glazbenike i mnoge, mnoge druge koji su dali svoje doprinose zvuku jazza.
Prilika je to da se slavi taj važan američki doprinos svijetu ili, da citiram Johna Edwarda Hassea, kustosa Glazbene zbirke Muzeja za američku povijest, “da se promiče obrazovanje i svijest javnosti o jazzu kao jednom od američkih – i svjetskih – kulturnih blaga, te da se dalje potiče zanimanje za jazz među svima, naročito među mladima.” Smithsonian to čini uz suradnju niza saveznih agencija, nevladinih organizacija, zaklada, radio i TV-mreža.
Zbog mladih, travanj je i odabran za “Mjesec jazza.” Naime, školska se godina bliži kraju što školama pruža ne samo priliku da sudjeluju nego i mogućnost da, nakon cjelogodišnjih priprema, njihovi jazz-ansambli svojom svirkom kulminiraju.
Postoji još jedan razlog zbog kojega je travanj odabran za “Mjesec jazza” – u njemu su rođene i neke od vodećih ličnosti, neka od najvećih imena jazza: Bessie Smith, Billie Holiday, Ella Fitzgerald… Herbie Hancock, Tito Puente, Lionel Hampton, Gerry Mulligan, Duke Ellington…
Na spomen Ellingtonova imena i uz zvuke njegove It Don’t Mean A Thing If It Ain’t Got That Swing, da se posvetimo i albumu najavljenom u naslovu ovog priloga. Izdan je pred sam početak “Mjeseca jazza.” Na njemu su dobro poznati Ellingtonovi standardi – uz upravo spomenuti još i Sophisticated Lady, Mood Indigo, Caravan, Solitude, Black and Tan Fantasy … sve skupa, osam skladbi tog pijanista, dirigenta i jednog od najznačajnijih skladatelja jazza.
Budući da je, 1955. godine, Ellington već bio čvrsto etablirani umjetnik, sa cijelim nizom popularnih melodija, producent Orrin Keepnews, iz diskografske kuće Riverside Records, odlučio je da samo Ellingtonove skladbe i treba uvrstiti na album jednog drugog, također dobro poznatog, pijanista, skladatelja i aranžera, jednog od, zapravo, najosebujnijih jazzista, ali i glazbenog ekscentrika, kojega je Keepnews želio učiniti pristupačnijim širem krugu ljubitelja jazza.
I, u lipnju 1955., izdan je album Thelonious Monk Plays Duke Ellington. Monk je njime debitirao za Riverside nakon što je prekinuo ugovor s kućom Prestige. Monk je bio visoko cijenjen među kolegama-glazbenicima kao i među nekim kritičarima, ali prodaja njegovih ploča nije dobro išla, njegova je glazba još uvijek bila malo “teška,” trebalo je njegov jedinstveni stil nekako približiti ljudima. Na nagovor Keepnewsa, Monk je pristao snimiti Ellingtonove skladbe, a ne svoje, koje je uglavnom i svirao do tada.
Monk Plays Ellington općenito se smatra jednim od manje uspješnih Monkovih studijskih uradaka iako je njime bilo postignuto ono što se želilo – potaknuti širi potrošački interes, nakon čega je i kuća Riverside bila spremnija za snimanje albuma s isključivo Monkovim skladbama.
Za one prave ljubitelje i dobre poznavatelje Monka, taj album, sada remasteriziran, uz pomoć najnovije tehnologije, u rukama vrlo umješnog Joea Tarantina, možda neće biti neka velika poslastica, ali svaki Monkov album vrijedno je imati, svaki je dobro uložena investicija. Ili, kako je to rekao jedan od kritičara - uvijek je zanimljivo i uzbudljivo gledati kako Monk sastavlja radove drugih umjetnika s vlastitim setom alata.
Monk sastavlja Ellingtona… i kao što to možete zamisliti, zvuk se prilično razlikuje od uobičajenoga. I ne samo zato, naravno, što je Ellington, u to vrijeme, za mainstream publiku, svirao s velikim orkestrima, a Monk te dobro poznate Ellingtonove skladbe snimio s dvojicom “dostojanstvenika bebopa” – basistom Oscarom Pettifordom i bubnjarem Kennyjem Clarkom, dakle, u formatu trija, nego zato što Monk na svemu ostavlja svoj otisak, improvizacije na temu osam Ellingtonovih skladbi mogle su doći samo od Monka!
Čuli smo ga u malo one Ellingtonove – It Don’t Mean A Thing, poslušajmo ga još malo, u pratnji ritam-sekcije, u majstorski ritmičkom Caravanu…
Thelonious Monk Plays Duke Ellington [Remastered] samo je jedan u novoj seriji reizdanja iz duge karijere legendarnog producenta Orrina Keepnewsa. Objavljeni do sada albumi su s Wesom Montgomeryjem, Cannonballom Adderleyjem, Kennyjem Dorhamom, Joeom Hendersonom, albumima originalno izdanim na etiketama Riversidea i Milestonea.
Keepnews je povijesna ličnost jazza; Theloniousu Monku pružio je mogućnost da se potpuno razvije i preraste u diva jazza, u onom razdoblju dok je snimao za Riverside, prije njegovog potpisivanja velikog i značajnog ugovora za kuću Columbia.
Reizdanje albuma iz 1955. godine, na etiketi Concord Records, sadašnjeg vlasnika kataloga Riversidea, prati i originalni tekst Orrina Keepnewsa, ali i jedan potpuno novi i iscrpniji koji je Keepnews napisao potkraj prošle godine.
Uvrštena je i jedna sjajna davna fotografija Monka s mladim Keepnewsom i barunicom Pannonicom de Koenigswarter, pokroviteljicom nekoliko jazz-glazbenika iz New Yorka, među njima i Theloniousa Monka. Sreli su se u Evropi, za prve Monkove turneje, 1954. godine, i ostali bliski prijatelji do kraja njegova života.
Do kraja ovog priloga, s albuma Thelonious Monk Plays Duke Ellington [Remastered] – ona dobro poznata Solitude, u kojoj je Monk, primjereno naslovu pjesme, sam, bez pratnje ritam-sekcije…