Ovaj su tjedan dodijeljene prestižne Pulitzerove nagrade u nekoliko novinarskih, književnih i glazbenih kategorija. Nagradu za najbolje prozno djelo dobio je Cormac McCarthy za roman Cesta (The Road).
U Cesti otac i sin putuju Amerikom svedenom na poharani krajolik kojim vjetar raznosi pepeo. Temepratura je dovoljno niska da se može lomiti kamen, nebo je tamno a snijeg kad pada sive je boje. Cilj im je dokopati se obale, iako ne znaju što ih tamo čeka, ako uspiju u svojoj namjeri. McCarthyjev roman govori o kraju civiliziranog svijeta i uništenju života na našem planetu, na kojem boje – osim krvi i vatre – predstavljaju tek blijedo sjećanje.
Vatre i veliki požari poharali su šume i gradove, a od pepela i čađi sve je sivo, dok su vode u rijekama crne. Na autoputovima "dugi redovi nagorenih i zarđalih automobila leže u sivom blatu od rastopljene gume". Milijarde ljudi su umrle, kao i sav životinjski i biljni svijet – ptice u zraku i ribe u vodi. Kanibalizam je postao glavni način prehrane. Čovjekova žena, dječakova majka, počinila je samoubojstvo. Nije željela čekati da bude silovana, pojedena ili ubijena u svijetu u kojem je sve sivo ili mrtvo. Slijedi kratki ulomak iz prvog poglavlja.
Sat kasnije bili su na cesti. On je gurao kolica a i on i dječak nosili su ruksake,. U ruksacima su bile osnovne stvari. U slučaju da moraju ostaviti kolica i pobjeći. Na ručki kolica bilo je pričvršćeno motociklističko ogledalo koje je koristio da promatra cestu iza njih. Podigao je ruksak malo više na leđima i pogledom obuhvatio opustošenu zemlju. Cesta je bila prazna. Dolje u maloj dolini mirna, siva vijugava rijeka. Nepokretna i jasno vidljiva. Uz obalu hrpa uvenule trske. "Jesi li OK" upitao je. Dječak je zakimao glavom. Potom su krenuli uzduž asfaltne ceste obasjane metalnosivim svjetlom, gacajući kroz pepeo, bili su cijeli svijet jedan drugome.
Iako je interakcija s drugim osobama rijetka, roman Cesta dinamična je priča o svijetu u kojem je preživljavanje u najboljem slučaju neizvjesno, a svaki dan donosi novu potragu po smeću za hranom i skloništem, kao i obranu od razbojničkih bandi. Put sina i oca prema obali Meksičkog zaljeva, kako bi se spasili od nesnosne hladnoće, postaje beskonačna noćna mora, a jedina stvar koja ih održava na životu i zajedno jest ljubav jednog prema drugom. Kad je jedan od njih želi odustati, drugi mu to ne dopušta.
Cormac McCarthy nam pruža pogled u jedan svijet koji nitko od nas ne želi vidjeti ili posjetiti. Taj svijet je opustošen, tmuran i opasan s klimatskim uvjetima poput onih koji bi zavladali nakon eventualnih nuklearnih eksplozija. Međutim, prepušteno je čitateljevoj mašti da zamisli što je do takvog stanja svijeta dovelo. Kritičari pišu o Cesti kao romanu s dubokom i dirljivom pričom u kojem autor nudi razmišljanja o onom najboljem i najgorem što smo u stanju učiniti – konačnoj destruktivnosti, očajničkoj otpornosti i nježnosti koja održava na životu oca i sina unatoč tomu što im prijeti totalno uništenje.
Međutim, zašto bi netko uopće htio ostati na životu u takvom paklu? Majka je svoju odluku davno donijela. Čitatelj dolazi do kraja knjige potpuno emocionalno iscrpljen, ali ipak radoznao. Ono što McCarthy nudi čitatelju Ceste jest spoznaja da dok god postoji ljubav, postoji nešto za što vrijedi živjeti. Roman Cesta dobitnik ovogodišnje Pulitzerove nagrade za prozu objavila je izdavačka kuća Alfred Knopf.