Roditeljski sastanci su dobro znana rutina. No, za roditelje koji ne govore engleski, steći uvid u obrazovanje svoje djece je sve samo ne rutina. Tako, uz stalni porast doseljeničkih obitelji u Sjedinjenim Državama, raste i potreba za trećim učesnikom u tim sastancima: tumačem.
U učionici prvog razreda osnovne škole Whitman u gradu Spokane, savezna država Washington, jednog su se nedavnog popodneva sastale majka i učiteljica. Fino su se namjestile u školske stolice mališana da popričaju, a zatim je učiteljica Jena Hollenbeck izvadila knjižicu s ocjenama osmogodišnjeg Germana Tishchenka. “Da vam kažem o Germanovim rezultatima. Napreduje u stjecanju radnih navika. Zapravo, vrlo dobro sluša i slijedi upute.”
Dok German razumije svoju učiteljicu, njegova majka Oksana to nije u stanju. Upravo zbog toga je s njima Vera Puzankova. Ona kao dvojezični stručnjak radi za škole na tom području. Savezne upute o građanskim pravima nalažu da škole u svakoj američkoj državi moraju osiguraju tumače za roditeljske sastanke.
Kao i ostalim dijelovima zemlje, i ovom području američkog sjeverozapada stanovništvo postaje sve raznolikije. U školskim se hodnicima tog uglavnom ruralnog kraja može čuti gotovo 50 stranih jezika, od kojih je ruski daleko najuobičajeniji. Howard de Leeuw nadgleda tečajeve engleskog jezika u državnim školama na područu Spokanea, i ističe da se, uz zadovoljavanje potreba djece, trebaju zadovoljiti i potrebe njihovih roditelja. “Roditelji su ti koji najbolje poznaju svoju djecu i žele ono što je za njih najbolje. Ako im ne omogućimo da govore o potrebama ili napretku svoje djece na jeziku koji im je najbliži, a imamo tu mogućnost, onda ih u neku ruku i oštećujemo.”
Međutim, to svakom godinom postaje sve teže. Na području Spokanea financiranje iz saveznog i državnog proračuna pokriva samo oko trećinu troškova usluga tumača i ostalih usluga koje bi trebali pružati onima koji uče engleski. Lokalnim porezima se, doduše, ta razlika nekako nadoknađuje. Amy Berube, učiteljica čiji učenici govore desetak različitih jezika, iz vlastitog iskustva zna sve prednosti i prepreke na koje nailazi pokušavajući zadovoljiti sve veće potrebe. “Problem je zaposliti dovoljno ljudi za španjolski, pa ruski, vijetnamski i kineski. A onda primamo i izbjeglice iz zemalja iz kojih ranije nisu dolazile, kao na primjer iz Somalije, odakle još uvijek dolaze. To je za nas opet novi izazov.”
Škole u cijeloj Americi neprestano se hrvaju sa svojim državnim zakonodavcima oko tog djelomično-financiranog projekta. No, vrijedno je truda, kaže Howard de Leeuw, jer tumač je ključno pomagalo novopridošlim roditeljima pri upoznavanju sa školskim sustavom, time kako one funkcioniraju i što nastavnici od djece očekuju. U tom procesu obje strane nešto nauče. DeLeeuw i Berube kažu da u školama organiziraju i intenzivne tečajeve o životima izbjeglica i doseljeničkih obitelji.
Za Oksanu Tischenko, majku četvero djece, više se angažirati ne znači postati članom Udruženja roditelja i nastavnika. Ona je s obitelji došla iz Uzbekistana, pobjegavši pred nasiljem iz susjednog Afganistana. Sada samo želi da može pomoći sinu Germanu u domaćoj zadaći. Poboljšano sricanje riječi u jednog osmogodišnjaka prava je mala pobjeda u patuljastom svijetu učionice prvog razreda.
Hoće li takvih malih pobjeda biti još ovisi o konačnoj sumi državnog proračuna za edukaciju.