Ovih je dana objavljena knjiga koju će pozdraviti ljubitelji jazza diljem svijeta, jer radi se o prvoj biografiji čovjeka koji je, više od 40 godina, od 1955. do 1996., na valovima Glasa Amerike, svom milijunskom slušateljstvu, šest dana na tjedan, prezentirao jazz program Music USA. Knjiga nosi naslov: Willis Conover: Broadcasting Jazz to the World.
Povodom njenog objavljivanja, i o značaju Willisa Conovera, Jagoda Bush razgovarala je s autorom, Terenceom Ripmasterom, zatim čovjekom koji je, nedugo nakon što je Conover umro, preuzeo jazz-program Glasa Amerike, Russom Davisom, te s jednim od mnogobrojne, kako ih autor biografije zove, “Willisove svjetske djece” - vibrafonistom iz Zagreba, Boškom Petrovićem. Slijedi prvi dio priloga, nastavak slijedi iduće subote, u ovo isto vrijeme.
Za one koji su, godinama, vjerno slušali Willisa Conovera, za sve one koji ga još uvijek nose u svom sjećanju i u svojim srcima, za početak – jedan mali, nostalgični podsjetnik na čovjeka čiji je glas ruski pjesnik Josif Brodski nazvao “najbogatijim baritonom svijeta,” glas za koji je časopis Downbeat, g. 1995., pisao: “Ako postoji jedan glas koji je, na radio-valovima, promijenio tijek povijesti jazza, onda je to, sasvim sigurno, bio sonorni basso Willisa Conovera….
[Theme]..Take the A Train…This is Willis Conover, from Washington, D.C., with the Voice of America Jazz Hour…… Nakon dobro poznate glazbene teme – Take the A Train, Billyja Strayhorna, u izvedbi orkestra Dukea Ellingtona, slijedio je “autentični glas Amerike i jazza,” glas “kultnog radio-komentatora,” glas “svijetu najdražeg Amerikanca,” glas, po riječima jednog južnoameričkog diplomata, “najboljeg američkog izaslanika.”
U iduća dva sata, Willis Conover bi Billyjem Taylorom “bombardirao” Budimpeštu, Oscarom Petersonom “mitraljirao” Poljsku, a onda spustio Johna Coltranea na Moskvu… vodio bitku protiv hladnog rata isključivo svirajući “cool” glazbu. Willis je svoju misiju i ispunio, bez politike, s puno digniteta, uzdržanosti i ukusa.
Putem svojih programa na valovima Glasa Amerike, Willis je vodio kulturnu diplomaciju koja je donosila mnoge prijatelje Sjedinjenim Državama tijekom jednog vrlo opasnog razdoblja. Jazz, ili kako je Willis volio govoriti “music of freedom,” glazba slobode, i postao je, zahvaljujući njemu i njegovim programima, simbol nade za mnoge.
Procjenjuje se da je na vrhuncu hladnoga rata, Conover, u zemljama istočne Evrope i u bivšem Sovjetskom Savezu, imao 30 milijuna redovitih slušatelja, od kojih su mnogi tajno morali slušati i snimati njegove programe, a diljem svijeta - sto milijuna: Indija, Japan, Brazil, Kuba….
U svijetu – snažni simbol “američkog načina života,” u Sjedinjenim Državama - praktički nepoznat, zbog tadašnjih kongresnih restrikcija na emitiranje programa Glasa Amerike, pa tako nitko u ovoj zemlji nije mogao čuti ni Conovera.
Za svojih opsežnih istraživanja, koja su trajala gotovo deset godina, autor Terence Ripmaster piše kako je ipak naišao na pisma koja je Conoveru slao jedan čovjek iz Kolorada. Uzeo bi svoj kratkovalni radio-aparat, odlazio u večernjim satima na vrh jedne planine i odande hvatao programe Willisa Conovera.
Sam Ripmaster, umirovljeni profesor povijesti sa Sveučilišta William Paterson, bivši predsjednik New Jersey Jazz Society, član Međunarodne udruge jazz edukatora i član Udruge jazz novinara, do 1996. godine nikada nije čuo za Conovera. Willis je umro te godine, 17. svibnja, u 75. godini života. Ripmaster je, kako i piše u predgovoru svoje knjige, te godine, na jazz-festivalu u Princetonu, sreo ruskog basista Victora Dvoskina, koji je imigrirao u Sjedinjene Države, i, vidjevši u Ripmasterovim rukama primjerak knjige o jazz-gitaristu Buckyju Pizzarelliju, na kojoj je Ripmaster upravo radio, pitao: 'O kome ćete, u jazzu, pisati slijedeću knjigu?' Na odgovor: 'Nisam o tome još uopće razmišljao,' Dvoskin je Ripmasteru smjesta rekao: 'Morate pisati o Willisu Conoveru! Bio je junak za mnogog jazz-glazbenika u Sovjetskom Savezu, a i za mnoge druge u svijetu.'
Sad smo dobili knjigu o tom 'najslavnijem Amerikancu, potpuno nepoznatom gotovo svakom drugom njegovom zemljaku.' “Sretan sam što je knjiga konačno objavljena i što se vijest širi diljem svijeta. U kontaktu sam s ljudima u Poljskoj, Rusiji, ali i u Sjedinjenim Državama, drago mi je da će sada i oni koji nisu znali za Willisa Conovera saznati tko je on bio i kako snažno je utjecao na tolike ljude u tolikim zemljama,” rekao je Terence Ripmaster u telefonskom razgovoru iz Sarasote, u Floridi, prije nekoliko dana.
Kad je Willis počeo, u siječnju 1955., njegov program Music USA našao se na udaru kritike od strane nekih u Kongresu koji su tvrdili da je emitiranje jazza bilo puko razbacivanje poreznih dolara te da jazz daje loš imidž Sjedinjenim Državama. Tijekom godina, Willisov će program postati jedan od najpopularnijih Glasa Amerike, s moguće najvećim slušateljstvom u cijeloj povijesti međunarodnog radio emitiranja. A sam Willis, u inozemstvu, poznatiji vjerojatno od bilo kojeg američkog Državnog tajnika.
“Neke od priča koje navodim u knjizi i govore o trenucima kad Willis, u Varšavi, recimo, silazi s aviona i cijeli ga jazz-orkestar čeka ili kad u Rusiji, na jednom jazz koncertu, ustaje da bi rekao nekoliko riječi, a publika ga dočekuje pljeskom dugim 15 minuta. Uživao je ogroman ugled i imao ogroman utjecaj, ali nije toga bio svijestan dok ne bi otišao u neku od tih zemalja, u Rusiju, Poljsku, Jugoslaviju…. tad bi bio zapanjen pažnjom i priznanjima,” kaže Ripmaster.
Ripmasterova biografija Willisa Conovera, naročito njeno najveće poglavlje “Conoverova jazz-djeca diljem svijeta”, prepuna je iskaza istinske ljubavi i najdubljeg štovanja koje su na stotine, na tisuće stranih glazbenika imale, i imaju, za tog čovjeka. Mnogi od najboljih jazz-glazbenika svijeta njemu pripisuju zasluge za to što su naučili, saznali više o jazzu.
S mnogima je Ripmaster, za svoju knjigu, razgovarao, od mnogih je pisma dobio, mnoga pisma i u arhivskom materijalu našao. Zajednička gotovo svima njima jedna je rečenica: Willis i njegovi programi promijenili su moj život!
“Da, gotovo svatko mi je to rekao… za neke, život se promijenio dramatično. Za Adama Makowicza, primjerice, koji je u Poljskoj studirao klasičnu glazbu, a onda čuo [pijanista] Arta Tatuma na Conoverovom programu i prešao na jazz, i u Ameriku. Sad je uspješni američki jazz-glazbenik. Willis mu je pomogao da dođe ovamo, pomogao je mnogima pri imigracijskoj službi. Potaknut Willisom i njegovim programima, Victor Zappner je napustio Čehoslovačku, otišao u Australiju, i on je vrlo uspješan jazz-glazbenik danas. Kad god sam s njim razgovarao, o Willisu, Victor bi zaplakao. ‘Hranio’ je Willis karijere bezbroj glazbenika, a bezbrojne karijere su i počele na poticaj Willisa. On sam nije imao djece, ali bio je, u svakom značenju riječi, glazbeni i duhovni otac mnogima širom svijeta. Svi su oni djeca Willisa Conovera,” kaže Terence Ripmaster.
One najznačajnije, Terence Ripmaster u knjizi navodi pod imenima zemalja. U poglavlju “Conover’s Jazz Children Around the World,” pod podnaslovom “Yugoslavia,” on, između ostaloga, piše: “… jazz nije bio zabranjen, američka kultura bila je širom prihvaćana. Willis je gajio posebnu ljubav za tamošnje glazbenike, posjetio zemlju sedam puta. Jedan od glazbenika kojemu se najviše divio bio je Boško Petrović… S 15 godina, tijekom pedesetih, osnovao je svoj prvi jazz-combo, Zagrebački jazz-kvartet… Kad im se pridružio američki trubač Art Farmer, postali su Zagrebački jazz-kvintet. Petrović je bio Willisov gost, na Glasu Amerike, u šest uzastopnih jazz programa. Kad je u Jugoslaviju odlazio, Willis se uvijek sa svojim prijeteljem Petrovićem nalazio…. ’Hrvatski odgovor na Milta Jacksona’ (poznatog vibrafonista Modern Jazz Quarteta), po riječima nekih jazz-kritičara, Petrović je snimao s mnogim velikanima, među njima s Clarkom Terryjem, Hankom Jonesom, Edom Thigpenom, Oliverom Nelsonom, Stanom Getzom… vodio na radiju svoje jazz programe, osnovao vlastiti jazz-klub, B. P. Club… Willisove emisije, na Glasu Amerike, slušao je od 1956. do Wllisove smrti. Razmijenjivali su pozive i pisma, a kad je Willis umro, 1996., Petrović je organizirao glazbeni homage Willisu.”
Iz Zagreba, povodom objavljivanja Ripmasterove knjige, Boško je imao ovo za reći: "Kad sam vidio svoje ime u knjizi Terencea Ripmastera, posvećenoj Willisu Conoveru, ili točnije biografiji Willisa Conovera, bio sam neizmjerno veseo jer – ne samo za mene, za sve kolege muzičare, u poslijeratnoj Jugoslaviji, koji su vodili jazz je ime Willisa Conovera značilo pa gotovo bih rekao… kao da je sveti jazz došao preko radija u naše kuće, jer nije bilo mogućnosti slušati američki ni ini jazz, nije bilo ploče, čak ni gramofona… Kad sam upoznao Willisa i kad sam postao s njim prijatelj, naravno da me je to još više nadahnulo i puno, puno puta sam bio s njim, mogu reći… rekli su mi da sam jedan od rijetkih kojega je znao pozvati kući na večeru dok je stanovao u New Yorku…Ukratko, jako mi je drago i nastojat ću opravdati povjerenje.”
Terence Ripmaster izražava nadu da će njegova knjiga – Willis Conover: Broadcasting Jazz to the World - konačno predstaviti Willisa i onima koji ga nisu znali, u Americi, koji njegovog značaja nisu svijesni iako je on i kod kuće imao velikog utjecaja, u rušenju rasnih barijera. I u radu Newport Jazz festivala, radu Nacionalne zaklade za umjetnost i promicanju jazza na lokalnim radio-postajama te organiziranjem jazz-koncerata u Bijeloj kući.
“Najvažnije od svega, ipak, a knjiga će im, nadam se, to reći – ljudi moraju znati da je Willis napravio na tisuće programa, vrpce su pohranjene u National Archives, ali ništa se još ne radi na njima, nema ljudi, nema novaca, vrpce nisu obrađene i arhivirane kako treba, u vrlo su krhkom stanju, a upravo na njima Willisovo je cijelo nasljeđe budućim jazz-povjesničarima i ljubiteljima jazza. Nadam se da će moja knjiga privući pozornost na tu činjenicu, jer godinama i godinama nakon što nas više ne bude, ljudi će moći ići, trebali bi moći ići, u National Archives, ovdje u Washingtonu, i na tim vrpcama naći ogroman dio jazz-povijesti,” kaže Terence Ripmaster.
Jednom je neki slušatelj pisao: Svijet se mijenja, lideru umiru, vlade padaju, ali svake večeri upališ radio i eto Willisa. Hvala Bogu!
Willisa nema više, jazz-program na Glasu Amerike preuzeo je Russ Davis. Razgovor s njim, o Willisu i jazzu, iduće subote.
Za kraj ovog priloga, još jednom ona dobro poznata glazbena tema, još jednom glas Willisa Conovera…. Time for Jazz, Willis Conover, in Washington, D.C., with the Voice of America Jazz Hour… and now, Clark Terry with the BP Convention… Bosko Petrovic, vibes, Damir Dicic, guitar, Mario Mavrin, bass, and Salih Sadikovic, drums… Bosko, did I say those names right? Absolutely correct, absolutely! Thank you, I feel better. Loose Blues… CT, Clark Terry, with BP, Bosko Petrovic and the BP Convention…