Od smrti Billy the Kida prošlo je 126 godina. Za to vrijeme, o tom, jednom od najnotornijih, i Americi najdražih, odmetnika, jednom od njenih legendarnih folk-junaka, opjevanom u mnogim pjesmama, snimljeno je više filmova nego što je, zajedno, o svim američkim predsjednicima; američki skladatelj Aaron Copland napisao je baletnu glazbu na temu Billy the Kida; bio je on, svojevremeno, predmet nebrojenih petparačkih romana, ali inspirirao, na pisanje proze i poezije, i mnoga danas ugledna književna pera – Larryja McMurtyja, Michaela McClurea, Michalea Ondaatjea, Scotta Momadaya, Gorea Vidalea… a i ugledne povjesničare Divljeg Zapada, Britanca Fredericka Nolana, Amerikanca Roberta Utleyja….
I nakon svega toga, i biografija je Michaela Wallisa – Billy the Kid, The Endless Ride – bila očekivana s puno nestrpljenja. Michael Wallis autor je desetak knjiga, među njima bestsellera “Route 66: The Mother Road” i “Pretty Boy: The Life and Times of Charles Arthur Floyd,” knjige o jednom drugom legendarnom odmetniku, Oklahominom “Pretty Boy” Floydu. Wallis je i domaćin serije American Roads, koja se prikazuje na PBS-u, privatnoj neprofitnoj mreži američkih javnih TV postaja, a ako ste gledali animirani Pixarov film “Cars,” znate Wallisov glas, dao ga je šerifu.
Tijekom zadnjih 40-ak godina, Michael Wallis je nekoliko puta “nalijetao” na Billy the Kida. G. 1969., kad je živio u Santa Feu, sreo je nekog old-timera koji je tvrdio da je poznavao slavnog revolveraša. Desetak godina kasnije, u Texasu, upoznao je Jarvisa Garretta, sina Pata Garretta, šerifa koji je, g. 1881., ubio Billy the Kida. Taj ga je odveo do mjesta na kojemu je njegov otac oduzeo život 22-godišnjem odmetniku, dao Wallisu i očev revolver u ruku. Možda u cijeloj američkoj povijesti nema ličnosti koja je generirala toliko fikcije i fantazije iz tako malo krute zbilje.
Prvo poglavlje svoje knjige Wallis započinje riječima: Malo je američkih života koji uspješnije odolijevaju istraživanjima od života Billy the Kida. I onda se daje u potjeru za enigmatskim Billyjem upornošću jednog Pata Garretta, šerifa koji je ganjao stvarnog Billyja. Prokušani kroničar Divljeg Zapada, Michael Wallis i pokušava razdvojiti stvarno od nestvarnoga (vrlo teška zadaća, jer činjenice su nevidljive ispod toliko mita) i ispričati priču ne samo o jednoj od najvećih mitskih figura Divljeg Zapada nego i o vremenu i događajima koji su oblikovali Billy the Kida.
Odmetnik mu, zapravo, služi kao sjajno sredstvo za prenošenje priče o vremenu u kojemu je živio, od kraja razdoblja obilježenog konceptom Manifest Destiny (geslom o širenju Sjedinjenih Američkih Država na Zapad, kao prirodnom pravu američke nacije) do nastupanja onog drugog slavnog razdoblja u američkoj povijesti zvanog Gilded Age, razdoblja nakon američkog građanskog rata kad dolazi do neviđenog ekonomskog i industrijskog rasta, a i rasta stanovništva zahvaljujući imigrantima koje privlače mogućnosti posla i zarada, na gradnji željeznica, u rudnicima, tvornicama, na farmama…
Dječak od kojega za nastati Billy the Kid rođen je, vjerojatno, 1859. godine, u New Yorku, najvjerojatnije pod imenom Henry McCarty. Dokumenti ne postoje, Michael Wallis navodi druge povjesničare. Njegova je majka, Katherine McCarty, po riječima onih koji su je poznavali, žena “vesela, puna života,” iz Irske došla, pobjegla od gladi koja je tamo zavladala 40-ih godina 19. stoljeća. O Henryjevom ocu ništa se ne zna.
Cijela obitelj, majka i dva sina i očuh, William Antrim, kojega je majka upoznala u Indianapolisu i za njega se udala 1873., u Santa Feu, stižu u Silver City, u New Mexicu, te iste godine, u nadi da će tamo biti izlječena majčina tuberkuloza. Ona umire iduće godine, kad je Henryju bilo 14 godina; očuh napušta dva dječaka. Kako Wallis piše: Malo je bilo vremena za to da dijete bude dijete, na zapadu Amerike 19. stoljeća. New Mexico Territory bilo je tada područje sa stopom ubojstava 47 puta većom od nacionalnog prosjeka.
U izuzetno korumpiranoj sredini, punoj nasilja, Billy završava s lošima. G. 1877., ubija svog prvog čovjeka koji koji ga u jednom baru izaziva i tiranizira i tako počinje Henryjev život u bijegu od zakona. Mijenja svoja imena – Henry McCarty postaje Henry Antrim (po očuhu), pa William Bonney, onda Kid i na koncu, samo sedam mjeseci prije svog tragičnog kraja, Billy the Kid. Pod svim je tim imenima izvršio krivična djela, od krađe stoke i konja do ubojstava. Ali, “nije bio krvoločni ubojica,” piše Wallis, “prvoga je ubio, jer ga je taj izazivao, a onda, kao što bi i svako drugo dijete, u panici – pobjegao.” Prema riječima onih koji su dječaka znali, Billy je bio “dobar momak, možda malo nestašan…nježne građe, malih, delikatnih ruku i stopala… plavook, glatkih obraza… pun energije i brzih refleksa… pažljiv prema starijima i nemoćnima… drag i mio damama…”
Wallis Billyja prikazuje kao proizvod njegovog vremena – ne kao hladnokrvnog ubojicu, ne niti kao Robina Hooda Divljeg Zapada, koji je ustao protiv korumpiranih komercijalnih interesa, nego kao derana, odraslog na njujorškim ulicama koji je, potom, bio prisiljen sam se snalaziti, kojekako, nakon smrti majke i odlaska očuha. Svakako nije pomoglo to što je sazrijevao u vrijeme kad je generacija povratnika iz građanskog rata imala lak pristup i alkoholu i obilju vatrenog oružja.
Sam Billy, apstinirao je od alkohola. Obožavao je plesati i pjevati i odigrati dobru partiju pokera. Volio je čitati, vrlo dobro govorio španjolski. Istina, imao je krvi na svojim rukama, ali broj ubojstava kao i njegova uloga lidera skupine desperadosa, za vrijeme neslavnog stočarskog rata u Lincoln Countyju ….sve su to tadašnje novine, gladne senzacionalizma, tvrdi Michael Wallis, napuhale izvan svih proporcija. “Billy se našao na nasilnom mjestu, u nasilno vrijeme, kad su se privrženosti i savezništva lako i opasno mijenjali,” piše Wallis, “bio jednostavno uvučen u sukob nastao iz pokvarenosti i pohlepe, sukob koji su vodili profiteri, šarlatani i plaćene ubojice.” Wallis otkriva jednu zapanjujuću činjenicu - od više od 50 osoba protiv kojih je podignuta optužnica tijekom tog razdoblja, Billly the Kid bio je jedini osuđen zbog zločina.
To što Billy the Kid živi u američkoj kulturnoj memoriji tako dugo vremena, treba dobrim dijelom pripisati činjenici da uživa veliku popularnost kod hispaničkih žitelja New Mexica, kao simbol otpora Anglosima. Billy je njihovim jezikom govorio, čak i u onom kobnom trenutku 1881., kad je u mračnoj prostoriji, u kojoj ga je čekao šerif Garretta, pokušavao prepoznati o kome se radi, pitao Quien es?, Quien es?, Tko je, tko je….Umjesto odgovora, Garrett je ispalio metak iz svog revolvera. “Dok je Anglo-establishment,” piše Wallis, “Billy the Kida prikazivao kao okrutnog, demonskog čovjeka….mnogi u hispaničkoj zajednici navijali su za njega, kao svog heroja.
Za njih, on nije bio nemilosrdni ubojica, već El Chivato, šampion siromašnog i potlaćenog svijeta.” Bez obzira tko priču priča, zaključuje Michael Wallis, Billy the Kid i dalje živi, vječno će “jašiti” popularnom maštom, razumijeti njega znači – shvatiti barem donekle kako je nastala suvremena Amerika. Michael Wallis svoje pisanje temelji na arhivskim izvorima, na intervjuima i dokumentima, a i na drugim, ranije napisanim knjigama, ali i svojim opsežnim istraživanjima pokušava proniknuti duboko ispod površine kako bi identificirao ono što je poznato, i moguće, i dao uvjerljive alternative onome o čemu se samo nagađa. Knjiga je puna rijetkih fotografija i nezaboravan je portret kratkog i nasilnog života Billy the Kida. Knjiga “Billy the Kid, The Endless Ride,” Michaela Wallisa, objavljena je i izdanju Nortona……