Peter Quinn, autor dva romana, bivši urednički direktor Time Warnera, pisac govora za dva bivša njujorška guvernera – Hugha Careyja i Maria Cuoma, treća generacija Njujorčanina, čiji baka i djed su u Ameriku došli iz Irske, napisao je sada knjigu Looking for Jimmy. A Search for Irish America, zbirku eseja u kojima bilježi događaje iz vlastite prošlosti i daje jednu novu sliku Amerikanaca, muškaraca i žena, irskog porijekla čije kultura i vrijednosti su odigrale središnju ulogu u stvaranju identiteta svih u ovoj zemlji, kao Amerikanaca.
Jimmy, u naslovu Quinnove knjige, prototip Amerikanca irskog porijekla, zapravo je množina, sastavljen od dva Jimmyja - Jimmyja Cagneyja, hvalisavog, razmetljivog irsko-američkog glumca, i Jimmyja Walkera, njujorškog gradonačelnika iz razdoblja zvanog Jazz Age, dvadesetih godina prošlog stoljeća, čovjeka rođenog s pjesmom u srcu i krađom na umu. Ta dvojica postala su simboli ambicija i težnji irsko-američke katoličke zajednice dok se ona mukotrpno uspinjala društvenim i ekonomskim ljestvicama Amerike.
Svoju potragu za Jimmyjem, Quinn započinje unutar vlastite irsko-američke obitelji i onda postupno svoje parametre širi da bi malo Jimmyja našao u svemu što Amerika kaže ili čini. Na stranicama Quinnove knjige, taj Jimmy oživljava kao tvrdokoran, nemilosrdan, na jeziku okretan, ali i rafinirani, velegradski Amerikanac, koji će ”redefinirati američku politiku, uličnu kulturu, religiju i moralnu maštu.”
Za svoje istraživanje 'irske Amerike', Quinn kaže da je ono “provizorno, subjektivno i osobno.” Dok crpi obilno iz raznih drugih izvora, iz knjiga koje su drugi napisali na vječno zanimljivu temu Amerikanaca irskog porijekla, Quinnov glavni izvor i jest on sam i njegova obitelj.
“Rođen sam 1947., u Greenportu, na sjeveroistočnom kraju Long Islanda,” piše Quinn, “točno jedno stoljeće nakon što je na američko tlo stupila noga mog prvog Paddy pretka.”
Naime, tadašnja, već čvrsto ukorijenjena bjelačka zajednica 19. stoljeća, imala je ime za svakog Irca – Paddy – baš kao što je imala ime i za svakog crnca – Sambo. Vremenom, Paddy se postupno razvio u ono što Peter Quinn zove Jimmy, u gradskog Irca – “spoj neobuzdanog i vatrenog njujorškog gradonačelnika Jimmyja Walkera te glumca-plesača Cagneyja, s izgledom profesionalnog boksača koji je imao sreću da nikad nije završio razbijena nosa i raskrvavljena lica, spoj muzikalnosti i prijetnje, dotjeranosti i šarma, verbalne agilnosti i ironičnog senzibiliteta.”
Quinnova Looking for Jimmy, više je meditacija na temu Amerikanaca irskog porijekla nego povijest o njima. Središnje teme su grad i glad i Quinn ne štedi na opisima siromaštva, bolesti, patnji i smrti koje je glad u Irskoj izazvala, kad je plamenjača, g. 1845., pogodila njive krumpira; neštedljiv i na opisima njihovog prijelaza Atlantika i prvih desetljeća njihova života ne samo u novoj zemlji nego i života prema potpuno novim i stranim obrascima. Obitelji koje su generacijama živjele u malim, ruralnim zajednicama završavaju u velikim stambenim zgradama s jeftinim, lošim stanovima. Za bijele Anglosaksonce, koji sebe smatraju “starosjediocima”, izgladnjela masa irskih doseljenika strana je, zaostala, opasna rasa. U Bostonu, poslodavci i stavljaju na svoja vrata onaj famozni natpis “No Irish Need Apply.”
U desetljeću od 1845. do 1855. godine, irsko-katolička imigracija bila je veća od svih skupina zajedno koje su u Ameriku došle tijekom prethodnih 70 godina.
Žene, kojih su brojčano bile nadmoćnije, većinom su završavale kao kućne pomoćnice, do te mjere, zapravo, da su, od buržujske američke obitelji, u kojoj su inventar postale, isto dobijale generičko ime - ili Kathleen ili Bridget. Quinn i prati uzlaznu putanju irske Amerike, od tih njenih, kako Washington Post pise, prvih bastiona – tinejdžerske pomoćnice i željezničkog radnika i rudara, do njene konačne apoteoze, 1960. godine – izbora Johna Fitzgeralda Kennedyja za predsjednika Sjedinjenih Država.
“Ako postoji središnja tema u priči o Ircima u Americi,” piše Quinn, “ onda je to ona koja govori o tome kako su oni ostali Irci: kako se jedna imigrantska skupina, koja je već bila pod udarom kulturnih i ekonomskih pritisaka i doslovno posrtala zbog najveće katastrofe koja je zapadnu Europu pogodila sredinom 19. stoljeća, onda bila bačena u društvo koje je bilježilo najbržu stopu industrijalizacije u svijetu, regrupirala i to vrlo brzo, da bi izgradila svoju široku mrežu dobrotvornih i obrazovnih organizacija, sačuvala vlastiti identitet, i duboko utjecala na budućnost obiju zemalja, one u koju su, za sobom, ostavili, i one u koju su došli.”
Dvije institucije odigrale su ključnu ulogu u tom razvoju, pomagale irskim imigrantima i njihovoj djeci da se snađu u Novom svijetu – politička masinerija i katolička crkva. Kao dobro i zlo, kao raj i pakao, to dvoje je u Quinnovoj knjizi čvrsto povezano i isprepleteno. Svaka je na svoj način nudila sigurnost i mogućnosti u stranom i neprijateljskom okružju.
Politika je bila ključna u asimilaciji Iraca. U New Yorku, Tammmani Hall, centralna organizacija demokratske stranke, igrala je važnu ulogu u promicanju Iraca. Anglosi su se nad njom gnusali i zgražali i doista – u korupciju je bila duboko ogrezla, ali Ircima je pomagala u onim najpraktičnijim stvarima - nalazila im posao, davala kruha i utjecaja, pružala im ono sto im je od bogatog sloja bilo uskraćivano tijekom cijele povijesti – postovanja.
O onoj drugoj instituciji koja je pružala zastitu, pomoć, utjehu i podrsku, katoličkoj crkvi, Quinn, odgojen kao katolik, lamentira nad onim sto se toj crkvi danas događa, ali ne dopusta da to zasjeni njegovo sjećanje katoličku crkvu, crkvu kakvu je on znao, kakva je ona nekad bila.
U Americi, Irci su crkvu od tek “sastavnog dijela irskog života,” uzdigli, dali joj sredisnju ulogu u svojim životima. I postali glavni sudionici u “često čvrsto isprepletenim profesijama politike, zabave, sporta…kao i dobrog dijela kriminalnog podzemlja (koje je nerijetko bilo saveznik lokalnih političkih masinerija).
Ali dali i ogromne doprinose američkom drustvu i kulturi, bas kao i Amerikanci afričkog porijekla – promijenili su i obogatili jezik, dali neka od najvećih i najboljih književnih pera – Eugenea O’Neilla, Flannery O’Connor, Francisa Scotta Fitzgeralda….i jednog od najvećih američkih filmskih redatelja, “odličnog interpretatora američkog sna,” Johna Forda.