Linkovi

Ry Cooder osvaja albumom 'My Name Is Buddy'


Uspoređuju ga s muzikologom koji istražuje stare glazbene žanrove. List Christian Science Monitor nedavno ga je i nazvao “suvremenim Alanom Lomaxom.” Gitarist, pjevač, skladatelj i “etnomuzikološki avanturist” Ry Cooder upravo je izdao svoj najnoviji album. Dobitnik šest Grammyja i barem još toliko nominacija, jedan od istinskih majstora, kultnog statusa i svjetske slave, počeo je 70-ih godina...

S Taj Mahalom je imao vlastiti blues-rock bend – The Rising Sons; potom postao vrlo traženi session-glazbenik i radio sa svima, od Captain Beefhearta do Randy Newmana, od Rolling Stonesa, krajem 60-ih godina, na albumima Let It Bleed i Sticky Fingers, do Vana Morrisona, krajem 70-ih godina; izdao, tijekom vremena, niz neobičnih solo albuma kojima se okušao u najrazličitijim žanrovima - folku, bluesu, countryju, Tex-Mex glazbi, rocku, gospelu, glazbi Havaja; pisao glazbu za filmove Wima Wendersa, Waltera Hilla, Mikea Nicholsa….

Svojih komercijalno uspješnih pet minuta doživio kad je, 1997., producirao album Buena Vista Social Club i u svijetu pobudio novo zanimanje za kubansku glazbu. Nastavio je surađivati s glazbenicima iz raznih zemalja, s raznih kontinenata: Chicano koncept-albumom Chavez Ravine, 2005., albumom o kulturnom raseljavanju, politici i baseballu, želio je privući pozornost na istoimenu radničku četvrt Los Angelesa koje još od 50-ih godina nema, sravnjena je bila sa zemljom, a njeni žitelji, većinom meksički imigranti, bili raseljeni jer gradska je vlada, u ime “progresa,” odlučila na tom mjestu izgraditi stadion za ekipu Dodgersa.

Šezdesetgodišnji gitarist-producent Ry Cooder kao glazbenik je doista, kako netko reče, proživio već barem devet života. Evo ga sada s najnovijim albumom pod naslovom My Name is Buddy, i skromnim podnaslovom Another Record by Ry Cooder iako takvog još nije bilo od Coodera, a ni od bilo koga drugoga.

Baš kao i u slučaju albuma Chavez Ravine, tako ni ovaj, Cooderov najnoviji, neće biti za svakoga, ali oni koji cijene glazbenu umješnost, a usput vole i biti potaknuti na razmišljanja, o tome kako je bilo nekada i kako bi moglo biti sada, naći će u Cooderovom albumu puno zadovoljstva.

My Name is Buddy nastavlja, zapravo, tamo gdje je Chavez Ravine stao, nadovezuje se na njega. Chavez Ravine je bilo Cooderovo obnavljanje sjećanja na jednu davno nestalu četvrt, na jedan izgubljeni način života. Buddy je slijedeće poglavlje, na temu raseljavanja, gubljenja prava glasa, demokraciji koja slabi i propada.

“Ekscentrični,” piše Boston Globe, “ali glazbeno veličanstveni koncept-album,” o jednom mačku zvanom Buddy, jednom mišu zvanom Lefty i jednom žapcu, Velečasnom Tomu Toadu. Zajedno, ta neobična trojka kreće na jedno bizarno, imaginarno putovanje, kroz prostor i vrijeme, kreće put Zapada, jednom davno prošlom Amerikom, Amerikom 30-ih godina, za onog razdoblja kad zemlja prolazi kroz tešku gospodarsku krizu, za razdoblja katastrofalne suše zvanog “Dust Bowl era,” Amerikom koju znamo iz pjesama Woodyja Guthrieja, iz knjiga Johna Steinbecka ….kad su mnogi bili prisiljeni, iz ekonomskih razloga, uzeti ono što su mogli ponijeti, napustiti svoje domove, farme…i ići dalje, seliti cijele obitelji na druga mjesta, ili postati hoboi, besciljno kontinentom lutati….baš kao Buddy, koji u prvoj albuma – Suitcase in My Hand – i kaže: I left my old home to ramble this country….

Tradicija stavljanja oštrih društvenih komentara u usta životinja je stara, životinje su savršeni likovi, odlična metafora. Buddy (a on je, naravno, “crveni”) nešto je između Woodyja Guthrieja i radničkog vođe Joea Hilla, “trubadur sindikalne solidarnosti, bratstva i radikalnog populizma” (Don McLeese).

Sedamnaest pjesama albuma Cooder i zove “radikalna mašta.” Njegova alegorijska priča, točnije – dijelom alegorija, dijelom pikareska, glazbom, riječju i slikom iskazana, u kojoj Cooder koristi sve svoje brojne vještine – producenta, aranžera, skladatelja, muzikologa…. pjesme su o radnicima i sindikalnim skupovima, o rudarima, štrajkašima i štrajkolomcima, velikim bossovima, propalim i napuštenim farmama, radnicima migrantima – Okies i Arkies, iz Oklahome i Arkansasa, kalifornijskoj San Joaquin Valley, s početka 30-ih godina (ali mogla bi Cooderova priča, po mnogo čemu, biti baš i s početka ovog stoljeća), o lutalicama, vlakovima i hoboima, korupciji, zadrtosti, nasilju, pohlepi, downsizingu…..o politici, lijevo od centra, politici koja je lokalna, ali s globalnim implikacijama. Pričama iz jednog ranijeg, mračnog vremena, Cooder zajedljivo komentira neka današnja politička i društvena zbivanja. Ali bez krilatica i propovjedanja, više s jednom dozom humora.

Nema sumnje da je Cooderova glazba politički motivirana, ali samo je jedna od 17 pjesama o politici otvoreno, bez isprike ili uvijanja – One Cat, One Vote, One Beer: “…Now, I’m gonna drink a little gin and some mellow wine; Then, I’m gonna try that voting machine out just one more time; ‘Cause Democracy is in our hands, but it’s slipping through our fingers just like sand; I’m worried for you, sure worried for me, watching the election coming around on the T. V.; Voting is closed, we already lost the race; Might as well meet me down to Little Joe’s Place.”

Album prati knjižica i u njoj, za svaku pjesmu, po jedna priča/vinjeta, iz pera Rya Coodera i uz ilustracije poznatog umjetnika, slikara i muralista iz San Antonija, Vincenta Valdeza. Među njima je i Das Kapital, Karla Marxa.

Glazbeni materijal je originalan, ali temelji se na nekim starim, prepoznatljivim melodijama. Pjesme su to jednostavne, ali s ozbiljnim, teškim pričama, za čije se prenošenje Cooder služi raznim pjevačkim stilovima, prilagođava svoj način pjevanja tonu tih priča.

U glazbenom smislu, Cooder se vraća svojim korijenima, nekih 17 albuma unatrag, onim svojim prvima, iz 70-ih godina (Ry Cooder, 1970; Into The Purple Valley, 1972; Boomer’s Story, 1972) - ima Delta bluesa, roadhouse bluesa, countryja, old-time folka, irske pjesme, kaubojske pjesme, protestne pjesme, bluegrassa, jazza, polke i corrida, Tex-Mex glazbe, nortena, gospela… , pa cijela je tu povijest američke regionalne glazbe, sve dobro poznati teritorij za Coodera. Ima i otvorenog odobravanja ili barem aluzija na Hanka Williamsa, Woodyja Guthrijea, Reverenda Garyja Davisa, sindikalnog vođe, i autora mnogih protestnih pjesama, Joea Hilla….

“Uvijek me je privlačila američka autohtona, vernakularna glazba,” kaže Cooder, “kako su je ljudi pisali, u odvojenim mjestima, kako su je svirali na svojim glazbalima. Uvijek me je zanimalo kako su došli do tih pjesama, tko ih je naučio da ih sviraju, na gitari, violini…kako su se te pjesme mijenjale od mjesta do mjesta, svakih 20-ak milja…poput jezika. I kako su se one širile Amerikom, prije snimki, prije tonskih zapisa.”

Cooder je okupio supergrupu glazbenika, mnogi od njih legendarna imena - folklorista i majstora na bendžu, usnoj harmonici, violini - Mikea Seegera kao i njegovog brata, majstora također na bendžu - Petea Seegera; virtuoza na bluegrass mandolini Rolanda Whitea; soul pjevače Terryja Evansa i Bobbyja Kinga; jazz-pijanista Jackyja Terrassona; svog 29-godišnjeg sina Joachima Coodera; Paddyja Moloneyja, iz Chieftainsa, koji prvu na albumu – Suitcase In My Hand – otvara, na irskoj fruli, s naročito puno žara; svoje dugogodišnje suradnike - pijanista i aranžera Van Dyke Parksa, bubnjara Jima Keltnera (obojica su s Cooderom od najranijih dana), te starog prijatelja, norteño harmonikaša Flaca Jimeneza ….

Oči Buddyja, “crvenog mačka,” dok odmiče, tako, na putu “vlastitog političkog odgoja,” po riječima Coodera “širom su otvorene dok promatraju nemirni, uzburkani svijet pun muke i nevolje, oko sebe, ali i mjesto nevjerojatne žilavosti i otpornosti, u isto vrijeme. Putovanje Buddyju pruža mogućnost da upozna sebe, da vidi kakav je on to mačor, i kakvim bi htio postati i biti.”

Album završava jednim lijepim i dirljivim gospelom, utopijskom vizijom – There’s a Bright Side Somewhere... ….There’s more love somewhere, there’s more peace somewhere; I ain’t gonna rest until I find it, there’s a bright side somewhere; People got a good job somewhere, got a lot of good friends somewhere, got a little suitcase, got a little family, over on the bright side somewhere….

William Ayers, politički aktivist iz 60-ih godina, autor niza knjiga, nedavno je napisao: Ry Cooder, neumorni trubadur demokracije, opet je na djelu – prelazi granice, od čudnog i stranog iznenađujuće poznato stvara, a od dobro poznatog strano, iznenada. Jednom gestom, daje i jasnu i složenu sliku svijeta. I kao uvijek, potiče nas da znanje nad neznanjem biramo, sudjelovanje, uključenje, solidarnost nad izolacijom. Cooderovo oružje najsnažnije je koje je ikada imao - veličanstvena i plemenita radikalna mašta.

XS
SM
MD
LG