“Ruke k sebi! U ono sto fotografiram, ne uplićem se i ne mijesam, nista ne mijenjam, nista ne aranžiram.”
Tim je riječima Dorothea Lange, jedna od najcijenjenijih među američkim fotografima, izložila svoju filozofiju i načela rada. Duboko je utjecala na razvoj dokumentarne fotografije i fotožurnalizma.
“Ugledala sam je i prišla, toj gladnoj i očajnoj majci, kao magnet me je privukla. Ne sjećam se kako sam joj objasnila što tu radim i zašto fotoaparat imam, ali dobro se sjećam da mi ona nikakva pitanja nije postavljala. Napravila sam pet snimaka, približavajući joj se, stalno iz istog smjera. Nisam je pitala ni odakle je ni kako se zove. Rekla mi je da je stara 32 godine. I rekla da žive od onoga što nađu smrznuto na okolnim poljima i od ptica koje ubiju djeca. Upravo je bila prodala gume s automobila, kako bi imala čime kupiti hranu. Sjedila je, tako, u svom improviziranom šatoru, zaklonu čiju je jednu stranu činio automobil, dok su se djeca muvala oko nje, i činilo se kao da je svijesna da bi joj moje fotografije mogle pomoći, i tako je ona pomogla meni. Bilo je u tome neke ravnopravnosti.”
Tako je, g. 1960., Dorothea Lange opisala rad na svojoj vjerojatno naslavnijoj fotografiji, jednoj od najčešće reproduciranih u cijeloj povijesti fotografije – Migrant Mother – snimljenoj 1935. godine, u Nipomu, u Kaliforniji, blizu Santa Barbare. Fotografiji jedne majke, udovice iz Oklahome, koja je radila na poljima graška, sa sedmero musave djece, od kojih neki, od fotoaparata, skrivaju lice i guraju ga u njene skute, mlade majke koja izgleda dva puta starije, otvrdla lica i pogleda, zbog teškoga zivota, ali koja uspijeva zadržati svoje dostojanstvo i svoju prisebnost usred neopisive bijede i siromaštva. Ta će fotografija postati simbol patnji koje je, tolikim Amerikancima, donijela velika gospodarska kriza, dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, i klasični prizor iz onog vremena zvanog “Dust Bowl era,” kad je za petama krizi slijedila i velika suša.
Lange je fotografiju koristila kao način dokumentiranja tog teškog razdoblja. I zabilježila je njima i emocionalni i fizički danak koji je teška situacija u zemlji od tih ljudi uzela. Svojim je fotografijama željela privući, i privukla je, pozornost zemlje, pridobila njima i pomoć za one kojima je pomoć trebala. Jer motivirala je na taj način i agencije i pojedince da stupe u akciju i poboljšaju situaciju. Zahvaljujući fotografiji Migrant Mother, pomoć je i stigla u logor radnika u kojemu je ta majka živjela.
Lange nikada nije sebe smatrala umjetnikom, već dokumentarnim fotografom, nikad nije mogla vidjeti “umjetnost” u svojoj fotografiji, ali te njene fotografije, crno-bijele, one imaju iste odlike jedne umjetničke slike – prenijela je, na film, ne samo lica ljudi, već i njihove životne uvjete.
Dorothea Lange je rođena 1895. godine, u Hobokenu, u saveznoj državi New Jersey. Sa sedam godina, oboljela je od dječje paralize. Oporavila se, donekle, i vjerovala da je na njen karakter upravo njen invaliditet imao najznačajnijeg utjecaja.
O fotografiji je učila u New Yorku i po diplomiranju sa sveučilišta Columbia, karijeru nezavisnog portretnog fotografa započela u San Franciscu. Studijski rad, međutim, nije joj bio dovoljno privlačan i izazovan i ubrzo svoju inspiraciju nalazi u dokumentiranju života indijanskih plemena, na Velikim ravnicama. Kad je Ameriku pogodila gospodarska kriza, a onda i katastrofalna suša, i kad se, iz ruralnih područja Srednjeg Zapada, u Kaliforniju počela slijevati rijeka farmera i radnika, Lange je odlučila dokumentirati životne i radne uvjete tih migranata. U tome joj je pomogao i njen suprug, ekonomist rada, Paul Schuster Taylor, i njihova zbirka fotografija i eseja otvorila je nove mogućnosti razvijanja društvene svijesti.
Upitate li bilo koga, tko zna za Dorotheu Lange, gdje je radila i što je fotografirala, reći će – duge redove za kruh, štrajkaše, farmere koji za malo hrane i krov nad glavom rade za druge… kalifornijska Central Valley, Velike ravnice….to je ono što je Lange dokumentirala, radeći za razne Rooseveltove programe kojima je cilj bio pomoći siromašnima.
No, sva njena dotadašnja iskustva nisu je pripremila za izazove koji će se pred nju postaviti tri mjeseca nakon japanskog napada na Pearl Harbor. Prema naredbi predsjednika Franklina Roosevelta, sve je Amerikance japanskog porijekla trebalo, sa zapadne obale, relocirati u logore, u zapadnim državama. Deset je takvih bilo otvoreno u razdoblju od 1942. do 1946., preko 110.000 Amerikanaca japanskog porijekla bilo je u njima internirano. Savezna je vlada dala Dorothei Lange u zadaću da, od početka, dokumentira prisilnu evakuaciju japansko-američkih zajednica, prvo u logor Manzanar, u Kaliforniji, a onda i u druge. Problemi rasnih pitanja i pitanja građanskih prava, koja je taj čin potaknuo, i činjenica da se ona morala s njima svakodnevno nositi, doveli su Dorotheu Lange u neslaganje s njenim poslodavcem, saveznom vladom, koja je i sama bila u protuslovlju zbog postojanja tih logora.
Kritičke fotografije koje je Dorothea Lange načinila, u nadi da će, ako zemlji otkrije situaciju u logorima i ono što se u njima zbiva, internacija američkih državljana japanskog porijekla, biti prekinuta, nisu se vladi sviđale i ona ih je cenzurirala. Kao onu njenu fotografiju japansko-američkih djevojčica koje prisežu odanost američkoj zastavi i Republici, pred sam odlazak u internacijske logore.
Te će fotografije dobiti zasluženo priznanje tek 1972. godine, kad je serija njih bila izložena u njujorškom muzeju Whitney, a kritičar New York Timesa napisao: Ti su dokumenti od najviše vrijednosti, jer prenose osjećaje žrtava isto toliko koliko i činjenice zločina. Osam stotina fotografija Dorotheje Lange, iz tog razdoblja, danas se nalazi u Nacionalnim arhivima.
“Fotograf naroda,” kako je mnogi zovu, Dorothea Lange je bila jedan od utemeljitelja cijenjenog časopisa za fotografiju – Aperture, 1952. godine. Desetak godina radila je i foto-eseje za časopis Life. Zadnja dva desetljeća njenog života mučilo ju je slabo zdravlje, patila je od post-polio sindroma iako vraćanje boli i slabosti zbog poliomelitisa, u kasnijim godinama života, nije bilo poznato tadašnjim liječnicima. Umrla je 11. listopada 1965., u 70-oj godini života.
“Fotoaparat vješate oko vrata dok cipele navlačite na noge i to je to,” rekla je jednom, “fotoaparat je kao dodatak tijelu, dijeli život s vama. On je instrument koji ljude uči kako vidjeti, i gledati, bez fotoaparata.”