Linkovi

'Indijanska galerija', izvanredna zbirka slika Georgea Catlina i njegovo nekonvencionalno pozivanje na čuvanje i štovanje indijanskih kultura


Prije fotografa i etnografa Edwarda Curtisa bio je slikar i pisac George Catlin. Još 1830. godine, sedamdeset godina prije Curtisa, Catlin je krenuo na Zapad, s namjerom “da dopre do svakog indijanskog plemena sjevernoameričkog kontinenta…i načini vjerne portrete…i slike njihovih sela, igara i drugoga.”

“Zabilježiti, za vječnost, izgled i običaje domorodačkih naroda prije nego oni iščeznu,” to će postati prava opsesija za Catlina. Niti jedan se drugi umjetnik nije, s više predanosti i strasti, posvetio jednom, jedinom predmetu od Georgea Catlina. Pa, ipak, i kad je riječ o Catlinu i njegovim slikama, neki postavljaju ista pitanja kao i u slučaju Edwarda Curtisa i njegovih fotografija – je li eksploatirao ili je, svojim radom, promicao sjevernoameričkog Indijanca?

George Catlin nije bio ni prvi ni jedini koji je, na početku 19. stoljeća, slikao Indijance (Alfred Jacob Miller, George Caleb Bingham, William Tylee Ranney, neki su od drugih), ali bio je prvi umjetnik koji je to činio, opsežno, na njihovom vlastitom teritoriju i jedan od rijetkih koji ih je prikazivao kao ljudska bića, ne kao barbare, koji je s njima simpatizirao. Njegova je zbirka materijala o Indijancima najveća iz onog vremena prije foto-aparata.

Tijekom šest godina koje je proveo na Zapadu, načinio je preko tri stotine portreta, blizu dvije stotine pejzaža i prizora seoskog života, iz gotovo pedeset različitih indijanskih plemena, zapadno od Mississippija. Za života i hvaljen i kritiziran, George Catlin, koji se istinski divio Indijancima i njihovom životu u potpunom skladu s prirodom, svoju je zbirku slika smatrao “spašavanjem od zaborava indijanskog načina života,” jer bio je uvjeren da će zapadna ekspanzija značiti katastrofu za domorodačka plemena. Njegove slike i govore o sudbonosnom susretu dviju različitih kultura na području koje je prolazilo kroz dramatičnu transformaciju, tek dvadesetak godina nakon ekspedicije Lewisa i Clarka.

Catlinov realistički pristup rezultat je njegovog uvažavanja i poštivanja ljudi koji su, pisao je, “bili napadnuti, čije vrijednosti su bile korumpirane, čija zemlja oduzeta, čiji običaji promijenjeni i stoga za cijeli svijet izgubljeni.”

Takav je stav bio vrlo neuobičajen 1830. godine. Upravo te godine, naime, Kongres je usvojio Indian Removal Act, zakon prema kojemu su sva indijanska plemena s jugoistoka Sjedinjenih Država trebala biti premještena na područje današnje Oklahome; savezna ih je vlada i potisnula duž dobro poznate i katastrofalne “Staze suza.” Prisilna je migracija, zajedno s epidemijom velikih boginja i stalnim upadima trapera, istraživača, rudara i doseljenika, razorno djelovala na indijanske kulture. Catlin je bio svijestan da još uvijek suverene narode slika u trenutku kad je njihov suverenitet već bio na zalazu.

Catlin je bio bez slikarskog obrazovanja, bio je odvjetnik, zapravo, ali čuo je u djetinjstvu mnoge priče o Indijancima. U mjestu Wilkes-Barre, u Pennsylvaniji, gdje je rođen, g. 1796., Catlin je otvorio odvjetnički ured, ali u sudnici ga je više crtanje privlačilo – skicirao bi suce, porotnike, krivce pred sud izvedene i ubrzo je prodao svoj ured i preselio u Philadelphiju, sa željom da se okuša kao umjetnik. G. 1828., u Philadelphiji se, na putu za Washington, D.C., zaustavila jedna indijanska delegacija. Catlin je bio opčinjen njihovom “klasičnom ljepotom” i odlučio da se njima treba posvetiti. Osjećao je da “civilizacija,” posebice whiskey i velike boginje, uništava indijanske narode i sebi je rekao: “Ništa me neće spriječiti da odem u njihove postojbine i postanem povjesničar tih naroda.”

Tek oženjen, Catlin je, spremivši svoje boje i kistove, suprugu ostavio samu na neko vrijeme i uputio se, g. 1830., na Zapad, u St. Louis, koji je tada i bio na rubu zapadne granice. U St. Louisu se susreo s njegovim najslavnijim žiteljem – generalom Williamom Clarkom, koji je, po povratku s ekspedicije s Lewisom, bio postavljen kao upravitelj za indijanska pitanja zapadnih plemena. U početku, Clark je bio skeptičan, ali kad ga je Catlin uvjerio u iskrenost svojih namjera, Clark će mu pomoći u uspostavljanju nekih kontakata s Indijancima, osobno ga čak i povesti uz rijeku Mississippi, nekih šest stotina kilometara, do nekoliko plemena. Tijekom idućih šest godina, Catlin će prevaliti tisuće milja, tragom ekspedicije Lewisa i Clarka, kako bi na svojim platnima bilježio običaje i život Indijanaca, i svojoj supruzi i obitelji vraćati se samo za zimskih mjeseci.

G. 1837., svoju zbirku portreta i pejzaža izlaže u New Yorku. Novinari ga hvale, neki kritičari umjetnosti odbacuju, kao drugorazrednog slikara – kao lošeg crtača, slabog slikara, bez osjećaja i smisla za perspektivu, ukratko – kao “naivca.” Još kontroverzniji Catlinov je stav prema ljudima koje većina Amerikanaca tada smatra divljacima. Catlin se nad tim izrazom glasno zgraža, Indijance ističe kao “poštene, gostoljubive i odane ljude…” i oštro kritizira vladu i trgovce krznima za način na koji oni tretiraju Indijance. Ako je, u svoje vrijeme, promičući Indijance, potaknuo polemiku među Amerikancima, Catlina danas neki vide kao čovjeka koji je Indijance izrabljivao.

Prilikom otvaranja izložbe Catlinovih radova, prije nekoliko godina, u washingtonskoj Galeriji Renwick (djeluje u sastavu Smithsoniana), Richard West, direktor Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca, rekao je da Catlinova opsesija u slikanju Indijanaca ima izrazitu primjesu agresivnoga. “Nema sumnje da je Indijance i Zapad eksploatirao kao robu. S druge strane,” dodao je, “Catlin je bio i daleko ispred svog vremena u poštivanju Indijanaca, plivao protiv struje kako bi proširio znanje o njima kao vrijednim ljudskim bićima i vrijednim kulturama.”

Reakcije onih koje je slikao razlikovale su se od plemena do plemena. Vračevi Sioux Indijanaca predviđali su kobne posljedice za one čije duše je Catlin “zarobio” na svojim platnima; vračevi Blackfoot plemena spremno su pozirali za Catlina. S puno ponosa i Pawnee ratnici i poglavica Sauk and Fox plemena, poglavica Kee-o-kuk, a pleme Mandan dopustilo je Catlinu, kao jednom od vrlo rijetkih bijelaca, da nazoči jednom od njima najsvetijih rituala.

Da bi svoju zbirku slika promicao i da bi od nečega živio i peteročlanu obitelj uzdržavao, Catlin – pola umjetnik, pola showman – priklonio se nekim dvojbenim strategijama. Udvarao je publici tako što bi sa sobom vodio prave Indijance, iz plemena Ojibwe i Iowa, da za publiku plešu ratne plesove, da glume scene iz lova i skalpiranja, znao je i sam na sebe navlačiti odjeću ratnika ili vračeva, vukao sa sobom par živih medvjeda i nekoliko tona indijanskih predmeta… pravio je, u biti, vrstu Wild West showa, sa svim pratećim, i kompromitirajućim, senzacionalističkim i izrabljivačkim karakteristikama. Tako je nastupao i u Londonu, Bruxellesu i Parizu i makar je interes bio ogroman, publika u redovima stajala i dvorane dupkom punila, sve je to koštalo novaca koje Catlin nije imao. Ponudio je, g. 1837., svoju zbirku slika i seriju knjiga, zapisa o svojim putovanjima, na prodaju saveznoj vladi, nadajući se da će je ona otkupiti kao vrijedno nasljeđe za buduće generacije, ali Kongres je oklijevao, smatrajući da Catlin traži previše za zbirku, čak i kad je on spustio cijenu, sa prvotnih 65.000 na 25.000 dolara. Catlin sve dublje u dug tone. Umire njegova supruga, umire njegov jedini trogodišnji sin, dva Ojibwe Indijanca, koje je poveo na svoju turneju Evropom, umiru od velikih boginja, ostali ga napuštaju i vraćaju se svojim plemenima, na Velikim ravnima.

Konačno, g. 1852., zbirku kupuje željeznički magnat iz Pennsylvanije – Joseph Harrison, za 20.000 dolara i otplaćuje Catlinove dugove. Catlin će nastaviti slikati Indijance pacifičkog Sjeverozapada, a i Srednje i Južne Amerike, ali nema dokumentacije da je doista i putovao u ta područja. Catlin umire 1872., u 76. godini života. Među njegovim zadnjim riječima bile su i ove: Što će biti s mojim slikama?

One su dugo sjedile dijelom u podrumu Harrisonove kuće, dijelom u jednoj od njegovih tvornica. Sedam godina po Catlinovoj smrti, Harrisonova udovica zbirku od oko 450 njegovih slika i ogromnu količinu indijanskih predmeta koje je on prikupio, često i od Indijanaca na dar dobio, predaje muzeju Smithsonian.

Danas, iako očito i dalje prijeporna, Catlinova izvanredna slikarska kronika uglavnom se ipak cijeni kao jedno od velikih kulturnih blaga koje nam otvara rijedak pogled u kulture indijanskih naroda i u jedno od ključnih poglavlja povijesti Sjedinjenih Država.

XS
SM
MD
LG