Akademska zajednica nije njegov rad prihvaćala. Etnolozi su ga opadali zbog uzimanja previše slobode u portretiranju svojih subjekata – Indijanaca. Od sedamdesetih godina, kad su ponovno “otkrivene”, njegove fotografije i izazivaju žustru polemiku, kako na indijanskim rezervatima tako i izvan njihovih granica. Je li objektivom svog fotoaparata “oteo dušu”, oduzeo nešto što mu, kao bijelcu, nije pripadalo?, je li podržavao stereotipe i dehumanizirao one koje je fotografirao ili je njihovo nasljeđe sačuvao za buduće naraštaje?
Pedeset bi ljudi, i pedeset godina, bilo potrebno za ostvarenje takvog cilja, rekli su Edwardu Curtisu u muzeju Smithsonian, u Washingtonu, tako nešto nemoguće je za jednog čovjeka. Curtis je, naime, za realizaciju vlastitog ambicioznog projekta predvidio pet do šest godina. Trebalo mu je puno više, ali zbog viših sila, ne zbog pomanjkanja snage uvjerenja.
U razdoblju između 1900. i 1930., Curtis je putovao, s nespretnom i glomaznom opremom za snimanje fotografija i snimanje zvuka, svakojakim putevima, nekad na konju, nekad kolima, nekad pješice, nekad i u kanuu, za svakakva vremena, od Stijenjaka do Pacifika, od Aljaske do Jugozapada i Meksika, dokumentirajući, foto i etnozapisima, život raznih, velikih i malih, plemenskih skupina, jer sebi je za cilj i postavio fotografirati svaki indijanski narod zapadno od Mississippija, načiniti vizualnu enciklopediju indijanskog života. Eskimo, Salish, Kwakiutl, Shasta, Klikitat, Kalispel, Nez Percé, Spokane, Umatilla, Walla Walla, Yakama, Arapajo, Cheyenne, Cree, Crow, Hidatsa, Mandan i Arikara, Sioux, Piegan, Shoshone, Comanche, Mojave, Apache, Navajo, Hopi, Zuni, Pueblo Indijanaca….sve u svemu, više od osamdeset naroda, plemena, plemenskih skupina.
Uz moralnu podršku prijatelja, predsjednika Teddyja Roosevelta, i novčanu financijera, bankara, filantropa i kolekcionara umjetnosti J. P. Morgana (Volim čovjeka koji pokusava postići nemoguće!, riječi tog, jednog od najmoćnijih ljudi svog vremena), Edward Curtis ili “Shadow Catcher,” kako su ga neka plemena kasnije zvala (jer riječ o njemu putovala je od plemena do plemena), napravio je više od 40.000 fotografija, među njima su i one nekih dobro poznatih Indijanaca tog vremena – poglavice Oglala Lakota, Red Clouda; poglavice Chiricahua Apacheja, Geronima, poglavice Nez Percé, Chief Josepha… i, zajedno s rijetkim i vrijednim entografskim bilješkama, njima ispunio 20 svezaka, svaki s pratećim portfeljem, sve organizirano prema plemenskim i kulturnim područjima, pod naslovom North American Indian, Sjevernoamerički Indijanac.
Poduzimanje tog doista monumentalnog poduhvata donijelo je Edwardu Curtisu, tijekom prvih pet godina, puno pažnje i publiciteta. U svom pismu Curtisu, u prosincu 1905. (te i iduće godine, u gradovima na istočnoj obali Amerike bilo je postavljeno nekoliko izložbi Curtisovih ranih fotografija, nadao se da ce tako prikupiti sredstva za nastavak projekta), predsjednik Theodore Roosevelt je rekao: “Vaš rad smatram jednim od najvrijednijih od svih poslova koje sada obavlja bilo koji od Amerikanaca.”
Ali već nakon nekih pet godina, i zanimanje i potpora Curtisovom radu su opali – u zemlji je popustio interes za američkog Indijanca, nastupila je gospodarska kriza, pa početak prvog svjetskog rata… sve su to bile sile koje će Curtisov rad bitno usporiti, na šest godina čak i prekinuti (tad je i radio u Hollywoodu, za Cecilea B. DeMillea, na Deset zapovjedi), no unatoč svim tim smetnjama, Curtis će, g. 1930., objaviti i svoj zadnji svezak, ali, nažalost, bez financijskog uspjeha. On sâm, završava zaboravljen i ozbiljno načetog zdravlja.
Tek sedamdesetih godina naći će se Curtis ponovno u žarištu pozornosti. Naime, dobar dio materijala koji je Curtis načinio i prikupio, završio je kod J. P. Morgana, takav je bio dogovor među njima, obojica su bila sigurna i da će se za objavljivanje Curtisovog fotografskog materijala odmah javiti neki od vodećih izdavača. Do toga nije došlo, a onda je, g. 1913., i J. P. Morgan je umro. G. 1935., kao dio Morganove ostavštine, i Curtisov je opsežan materijal bio prodan bostonskom prodavaču rijetkih knjiga, Charles Lauriat Company. Iz njenog su podruma, na svijetlo dana, Curtisove fotografije i pisani materijal izišli tek 1972. godine i tako je bilo obnovljeno zanimanje za rad fotografa i etnologa Edwarda Curtisa. I potaknute one polemike, na i izvan indijanskih rezervata.
Curtisov cilj bio je ne samo fotografirati, već i dokumentirati, što je moguće više, tradicionalnog indijanskog života prije nego što on potpuno iščezne. U uvodu svom prvom svesku, g. 1907., napisao je: “Informacije koje treba prikupiti…informacije o životu jedne od velikih rasa čovječanstva, moraju biti prikupljene odmah ili će prilika biti zauvijek izgubljena.”
Kako stariji umiru i odlaze, pisao je, tako, s njima, zauvijek nestaje i nenadomjestivo znanje. I sebi je dao u zadaću pronaći svakog od tih starijih, razgovarati s njim, zabilježiti sve što vidi i sazna o njihovim kulturama prije nego što za to bude suviše kasno, jednog dana. U vrijeme kad Indijanac nije imaoni najmanje razloga vjerovati bijelom čovjeku, Curtis je, svojim iskrenim pristupom i zanimanjem, pridobio povjerenje mnogih na rezervatima. I ostavio nam, svima, u nasljeđe tisuće i tisuće fotografija o ljepoti Zapada i ljepoti tradicionalnog indijanskog života – kulturama, političkim i društvenim strukturama, vjerskim običajima, povijesti, nastambama, skupljanju i pripremanju hrane, odjeći, geografiji, pjesmi, plesu i igrama, i onome što je njega najviše privlačilo – mitologiji i ritualima, duhovnosti rituala….
U estetskom smislu, te su fotografije prelijepe. O Curtisu i treba suditi manje kao o etnologu, više kao o umjetniku – bio je pod utjecajem Alfreda Stieglitza, ali i pod utjecajem piktorijalista, s kraja 19. stoljeća, koji su prakticirali manipuliranje subjektima, prije ili poslije snimanja, miješali umjetništvo i vlastitu romantičnu viziju sa činjenicama.
To i jest ono na čemu se Curtisu zamjera. Da je njegovo viđenje tradicionalnog indijanskog života plod njegove mašte, idealizirana verzija. Ono najvažnije, da je propustio pravu priliku – dokumentirati očajne uvjete života na rezervatima; glad koja je nastupila kad više nije bilo bizona, a racionirana hrana koju je vlada obećala sporazumima, nije stizala; nasilno slanje, i zlostavljanje, indijanske djece u škole na istoku zemlje, kako bi zaboravili svoj jezik, svoje indijansko ime, svoje indijansko nasljeđe, kako bi se zatrla njihova kultura; misionare kako propovjedaju po rezervatima dok indijanske vračeve odvode u zatvore, jer su obavljali zabranjene rituale…
Iako je o tome pisao i za indijanska prava glasno lobirao, Curtis te aspekte života Indijanaca, na prijelazu 19. u 20. stoljeće, nije fotografirao. Oni koji mu na tome zamjeraju kažu da je fotografijama mogao postići puno više, da je njima mogao, na nemili položaj Indijanaca, privući puno veću pozornost zemlje.
Umjesto stvarnosti, Curtis je fotografirao one ljepše aspekte tradicionalnog indijanskog života – lijepe i spokojne i upečatljive prizore i lica. Često je manipulirao s Indijancima, radio na insceniranju tih fotografija kako bi pokazao kako su ti ljudi živjeli prije dolaska bijelaca, prije njihovog kontakta s Anglo kulturama, tražio od njih da poziraju i na sebe odjenu svoje najbolje, pravio je kompoziciju svojih fotografija kao što to slikar čini sa slikama. Od Indijanaca, često je dobijao informacije koje oni nisu htjeli odavati, naročito kad su u pitanju bili njihovi religiozni rituali, a onda bi ih i iznevjerio, nazivajući njihove svete obrede pukim praznovjerjem. Vidio je ljepotu u njihovim tradicijama, da, ali vjerovao je i da jedina nada, za preživljavanje Indijanaca, leži u napuštanju takvog načina života i njihovom asimiliranju u bjelačku kulturu Sjedinjenih Država. Curtis je želio da njegovi zapisi budu znanstveni, ali njihova je točnost često dvojbena.
Mnogi Indijanci vjerovali su, neki to i danas vjeruju, da je Curtis, svojim fotoaparatom, “oteo dušu,” da je zauvijek “zarobio” dio njihovih predaka, koji su se fotoaparata bojali, da oni, stoga, nikad ne mogu na drugi svijet, da su vječni zatočenici njegovih fotografija. Zamjeraju mu i da je snimao ono što je sveto Indijancima, njihove obrede, ono što nije za oči onih izvana, svakako nije bilo za oči, ili uši, tadašnjih vladinih agenata i misionara. Kod mnogih indijanskih naroda, pristup tim obredima i danas je strogo zabranjen ne-Indijancima. I strogo je zabranjeno nošenje foto-aparata.
No, mnogi drugi, danas, njegove fotografije drže na zidu i kažu – da njih nema, i na njima njihovih predaka, ne bi bili zabilježeni ni stari načini života pa neka su ih oni na fotografijama i iznova stvarali, neka su samo i bili pozeri za Curtisa. Jer znali su vrlo dobro da se njihov život nepovratno mijenja i sudjelujući u Curtisovim projektima ostavljali su svojevrsni zapis budućim naraštajima. Za njih, Curtisove su fotografije ovjekovječile dio njihove povijesti, a to je nešto što će uvijek cijeniti.
Sjevernoamerički Indijanac, Edwarda Sheriffa Curtisa, ostaje i jedno od najznačajnijih i jedno od najkontroverznijih predstavljanja tradicionalne kulture Indijanaca.
Jedno nije upitno – fotografije tog samoukog fotografa odražavaju jedan izvanredni talent. Ali, kako je to indijanski antropolog i pisac George Horse-Capture rekao: Konačna ljepota Sjevernoameričkog Indijanca nije samo u geniju Edwarda Curtisa nego također, a to je i jest ono najvažnije, u ljepoti njegovih subjekata. Tu ljepotu indijanskih naroda, njihovu snagu, ponos, čast, dostojanstvo i mnogu drugu odliku vrijednu divljenja, Curtis je zabilježio zahvaljujući fotografskim tehnikama, ali one su, prvo, bile integralni dio indijanskih naroda.
Punih trideset godina teškog i napornog rada Curtis je posvetio svom projektu, žrtvovao i svoj brak i obiteljski život i svoje zdravlje, da bi ga realizirao. Na kraju je i bankrotirao.
Rođen 1868. godine, u Wisconsinu, odrastao u Minnesoti i na području današnje države Washingtonu, blizu Seattlea, na jednom otoku u Puget Soundu, Edward Sheriff Curtis je umro 1952. godine, u 84. godini života, u Los Angelesu, gotovo nepoznat i Americi i svijetu. Samo se šturi nekrolog pojavio u New York Timesu. Dvadeset će godina morati proći prije nego što njega i njegove fotografije ponovno otkriju i priznaju. Danas, smatraju ih nekima od najznačajnijih dokumenata o indijanskim kulturama; Curtisove su fotografije zastupljene u gotovo svakoj antologiji povijesnih foto-zapisa o sjevernoameričkim Indijancima. I čuvaju se u zbirkama Kongresne knjižnice, muzeja Smithsonian, knjižnici Northwestern University, muzeju Peabody Essex…