Dobitnik jednog Grammyja, nominiran za nagradu cetiri puta tijekom svoje karijere duge nekoliko desetljeca, veteran bluesa - pjevac, gitarist, usni harmonikas - John Hammond izdao je ovih dana novi album – Push Comes to Shove.
Sezdesetcetverogodisnji John Hammond, sin istoimenog legendarnog njujorskog glazbenog impresarija, producenta i kriticara, debitirao je 1962. godine, albumom nazvanim vlastitim imenom, snimljenim za Vanguard Records. Pocela je jedna uspjesna karijera tijekom koje ce Hammond snimiti vise od 30 albuma, dobiti i vise W. C. Handy nagrada, najprestiznije nagrade koja se dodjeljuje blues umjetnicima, ispuniti svaku godinu brojnim turnejama i nastupati s nekim od najvecih imena u svijetu glazbe poput Muddyja Watersa, Howlin’ Wolfa, Willieja Dixona, John Lee Hookera, J.J. Calea, Duanea Allmana, Toma Waitsa.
Prvorazredni nositelj i prenositelj bluesa, nepopustljivi cistunac desetljecima, tvrdoglavo vjeran svojoj viziji bluesa, Hammond je ipak, po misljenju mnogih, kad su snimke u pitanju - jer na koncertima redovito pali publiku - uvijek bio samo korektan i standardan, uvijek pouzdan, uvijek ugodan, ali – standardan, uvijek samo oponasao, - s najboljim namjerama, istina! - ikone bluesa poput Sona Housea i Muddyja Watersa, da bi vlastitu renesansu dozivio tek prije nekoliko godina. Tocnije – 2001. godine, kad je napravio album Wicked Grin, u produkciji Toma Waitsa. Hammondov ograniceni glas dozivio je cudesnu transformaciju, oslobodio se one krutosti i ukocenosti koje dolaze s pristupom punim dosljednog stovanja.
Album Push Comes to Shove ne predstavlja tako veliko iznenadjenje kao sto je bio Wicked Grin, prava prekretnica u Hammondovoj karijeri, ali potvrdjuje Hammonda kao vrhunskog, krajnjeg “netradicionalnog tradicionalista”. Ovaj put, inovativni filadelfijski blues/hip-hop glazbenik Garrett Dutton, poznat i kao G. Love, inace veliki stovatelj Hammonda, zamjenjuje Waitsa u produkciji albuma. Iako se neki zale da ona nije na nivou jednog Waitsa, da nismo ovim albumom dobili klasik kakav je bio onaj prije sest godina, Push Comes to Shove jedan je od Hammondovih najboljih uradaka i potvrda njegovih mnogih talenata. Po prvi puta i onih skladateljskih. Nakon 40 godina iskljucivo interpretativne karijere, medju 12 skladbi albuma cak je pet iz pera, skladanju inace vrlo nesklonog, Johna Hammonda.
Heartache Blues ilustrira Hammondovu snaznu sponu s blues tradicijama, narocito Delta legendom Robertom Johnsonom, i koja se fino uklapa i lijepo nadopunjuje Hammondov izbor pjesama Juniora Wellsa, Little Waltera, jedne Toma Waitsa – Cold Water, i jedne producenta Garretta Duttona - Butter.
Ako suradnja Garretta Duttona s Johnom Hammondom i nije tako nadahnuta kakva je bila ona koju je s Hammondom ostvario Waits, albumom Push Comes to Shove Hammond privlaci pozornost jedne nove generacije, ne gubeci pri tome stare stovatelje. Za svakog je umjetnika, posebice blues-umjetnika, tesko izici s necim novim i svjezim; John Hammond, u businessu vec 40 godina, zvuci kao da je spreman na jos 40 godina.