Njegove su pjesme bile tako dobre da su ga izvukle iz zatvora gdje je služio kaznu zbog ubojstva. Izvukle ga čak dva puta! Jednom u Texasu, jednom u Louisiani.
Huddie William Ledbetter, cijelom svijetu poznatiji kao Leadbelly. Tom amblemskom folk i blues pjevaču i glazbeniku pripisuje se repertoar od nekih pet stotina pjesama. Među najstarijim su to preživjelim zapisima ranog afro-američkog glazbenog izraza.
Leadbelly, pjevač jasna i snažna glasa, majstor na gitari sa 12 žica (njegova svirka, istina, nije bila naročito dotjerana, ali bila je izravna i poštena), ali majstor i na nizu drugih glazbenih instrumenata – glasoviru, usnoj harmonici, violini, mandolini i harmonici…s bogatom pjesmaricom bluesa na temu rasizma, žena, alkohola, plesa, pa folk-pjesama o kaubojima i njihovom načinu života, o mornarima, napoličarima, zatvorenicima i zatvorima američkog Juga, nije bio blues pjevač u tradicionalnom značenju tog izraza - bio je songster, pjevao sve, od crnačke duhovne do bluesa, folk-balada i popularnih napjeva vremena, ali definitivno je živio život bluesmana.
Rođen ili 1885. ili 1888. ili 1889. godine (točna godina njegova rođenja ostaje prijeporno pitanje), u ruralnoj Louisiani, blizu Shreveporta, roditeljima-napoličarima, Leadbelly je rano napustio dom, lutao područjima Louisiane i Texasa, s gitarom u rukama, pjevajući za novčić-dva. Usput je radio i na poljima pamuka i tako čuo, naučio i usvojio ogroman repertoar pjesama i stilova. Negdje oko 1915., sreo je legendarnog blues-glazbenika Blind Lemon Jeffersona, putovao i radio neko vrijeme zajedno s njim, na ulicama i u barovima Dallasa, Jefferson će bitno i utjecati na budući stil Leadbellyja.
Krupan, jak, mišičav (odatle i njegov nadimak) i naprasit, hvalisav također – najbolji berač pamuka, najbolji polagač željezničkih tračnica, najbolji ljubavnik, najviše je mogao popiti, najbolje na gitari svirati (sve su te tvrdnje, naravno, iz njegovih ustiju dolazile), Leadbelly je često dolazio u sukob sa zakonom, jer nije se baš svatko slagao s njegovim mišljenjem, a to je u Leadbellyja lako stvaralo neodoljivu potrebu za “prijateljskim uvjeravanjem.”
G. 1918., našao se u zatvoru u Dallasu, u Texasu, ne prvi put, ali te godine zbog ubojstva jednog svog rođaka, na kaznu od 20 godina. U sedmoj godini izdržavanja kazne napisao je pjesmu guverneru Patu Morrisu Neffu, kojega pamte po tome što se zakleo da nitko neće dobiti pomilovanje dok je on na položaju guvernera, s molbom da ga pusti na slobodu. If I had you Governor Neff, like you got me, I'd wake up in the morning and set you free…I bio je pušten na slobodu, ali to s pjesmom, legenda je, kažu, Leadbelly je bio pušten iz zatvora, nakon tih sedam godina, zbog dobrog ponašanja.
Iz državnog zatvora Angola, u Louisiani, kamo je dospio 1930., zbog pokušaja ubojstva, izbavili su ga muzikolozi John Lomax i njegov sin Alan, koji su u Angolu došli, 1933. godine, snimiti zatvorenike i njihove pjesme i “otkrili” Leadbellyja; očarani njegovim talentom, strašću za glazbom i njegovim osebujnim stilom, snimili su, na prenosivoj opremi, na stotine pjesama za Kongresnu knjiznicu, u izvedbi Leadbellyja. Iduće godine uputili i apel guverneru Louisiane, napisan na poleđini Leadbellyjeve snimke prekrasne pjesme Goodnight, Irene. Nema dokaza da je upravo ta pjesma smekšala srce guvernera, vjeruje se da je i iz Angole pušten zbog dobrog ponašanja. Ali osvojila je, kasnije, mnogog drugog glazbenika koji će je uvrstiti u svoje repertoare – Pete Seeger i njegovi Weavers, Frank Sinatra, Ernest Tubb, Gene Autry, Jerry Lee Lewis, Johnny Cash, Ry Cooder, Nat King Cole i Bob Hope, Chet Atkins, Tom Waits, Mantovani, Van Morrison, Bryan Ferry…i to još, ni slučajno, nisu svi! Možda je nikad ne bismo znali da nije bilo Leadbellyja koji je svoju verziju temeljio na onome što je čuo od svog ujaka, Boba Ledbettera, a taj je napjev čuo negdje potkraj 19. stoljeća. Ja sam je zadnji put čula, u živo, prije manje od dvije godine, u jednom baru u mjestu Williams, u Arizoni, u izvedbi jednog anonimnog pjevača; pridružili su mu se, zdušno i svakom riječju, svi u baru, do zadnjega!
Bogata Leadbellyjeva pjesmarica dala je materijala brojnim pop, folk, country i rock zvijezdama otada – Creedence Clearwater Revival, Mungo Jerry, Little Richard, Paul McCartney….sa Midnight Special, Nirvana sa Yellow Jacket i Where Did You Sleep Last Night [poznata i kao In the Pines, još jedna tradicionalna američka folk-pjesma, iz južne Appalachije, koja datira iz 70-ih godina 19. stoljeća, osim Nirvane, uzeli su je i Doc Watson i Bob Dylan i Bill Monroe i Grateful Dead i Dolly Parton], Rolling Stones sa When the Whip Comes Down i The Bourgeois Blues, ovu zadnju snimili su i Pete Seeger i Ry Cooder i Billy Bragg; Leadbellyjeva Rock Island Line našla se u repertoaru Johnnyja Hortona, Johnnyja Casha, Odette, Lonieja Donegana, a njegov klasik Cottonfields postat će veliki uspjeh Beach Boysa…lista izvođača Leadbellyjevih pjesama jednako je duga i blistava koliko i lista njegovih, danas dobro poznatih, pjesama. Njegovi tekstovi bili su jednostavni, ali vrlo konkretni, kao u “Bourgeois Blues”, bluesu koji je napisao nakon što je došao u Washington, na zahtjev muzikologa Alana Lomaxa da bi snimio materijal za arhiv Library of Congress. Po obavljenom poslu, obojica su to, sa svojim suprugama, htjela proslaviti, ali ulaz im nije bio dopušten niti u jedan od barova, zbog rasno miješanog društva:
Look a here people, Listen to me… Don't try to find no home down… in Washington D.C. …Lord it's a bourgeois town, ooh, its a bourgeois town… I got the Bourgeois Blues… I'm gonna spread the news all around…..Home of the Brave…the land of the free….I don’t wanna be mistreated by no bourgeoisie…
Leadbelly je bio jedan od ključnih u otkrivanju bogatog glazbenog nasljeđa svoje rase bijelcima Amerike; u tom je procesu pomogao i da se sačuva folk-nasljeđe koje je postalo tako značajan dio glazbenog blaga ove zemlje.
Kad je bio pušten iz zatvora Angola, Leadbelly se, ubrzo, jednog dana pojavio pred Alanom Lomaxom, našao ga u jednom hotelu u Texasu. Sa sobom je imao samo gitaru, nož, od njega se isto nikada nije odvajao, i vrećicu, u koju je stala sva njegova imovina. Lomaxu se obratio ovim riječima: Boss, izvukao si me iz zatvora, tvoj sam čovjek, reci što treba.
I bio je neko vrijeme šofer Lomaxa kad ga je ovaj, godine 1935., poveo na Sjever gdje će Leadbelly postati prava senzacija, miljenik naročito bjelačkog liberalnog establishmenta New Yorka, sprijateljio se s glazbenicima poput Woodyja Guthrieja i Petea Seegera, nastupao zajedno s njima na radničkim i političkim skupovima u New Yorku, tada središtu folka i bluesa. Do 1940. godine, Leadbelly je već dobro poznato ime u svijetu glazbene industrije, odlazi i na turneju Francuskom, 1949., ali u prosincu te iste godine i umire, od Gehrigove bolesti, odnosno amiotrofične lateralne skleroze. Da je poživio samo šest mjeseci duže, vidio bi, kao glazbenik, sve svoje snove ostvarene. Pete Seeger i Weavers prodali su dva milijuna primjeraka Leadbellyjeve Goodnight, Irene.
G. 1988., Leadbelly - “King of the 12-string guitar” – primljen je u Rock and Roll Hall of Fame, kao jedan od glavnih nositelja, pionira te glazbe.
Dramski pisac David Mamet, u svojoj knjizi Tri primjene noža (zbirci predavanja o kazalištu), poslužio se Leadbellyjevom definicijom bluesa kad je htio objasniti kako se stvara dramska struktura: Nožem prvo kruh režeš, da ojačaš; onda se njime briješ, da za svoju ljubavnicu fino izgledaš; kad otkriješ da ima drugoga, srce joj njime vadiš.