Uspjehom niskoproračunskog dugometražnog prvijenca Seks, laži i videovrpce, Steven Soderbergh potiče razvoj američkog nezavisnog filma. Prikazan na Festivalu nezavisnog filma u Park Cityju, dvije godine prije nego što će taj festival službeno dobiti ime Sundance, on nije bio i jedini nezaboravni trenutak festivala, te 1989. godine. Naime, prije Soderbergha, bio je John Cassavetes. Kako su se vijesti o smrtno bolesnom Cassavetesu širile (umrijet će krajem te godine), festival u Park Cityju požurio je odati poštu, 15-minutnim homageom, tom glumcu i redatelju za kojega mnogi vjeruju da je, zapravo, utro put nezavisnom filmu.
Holivudski ga studiji nikad nisu shvatili, kritičari su ga uglavnom mrzili, ali nakon njegovog 81-minutnog filma Shadows, drugi filmaši nisu više izgovora imali.
John Cassavetes je rođen 1929., u New Yorku, gdje će, 1950. godine, i diplomirati, na Akademiji dramskih umjetnosti. Tijekom 50-ih, i radi kao glumac, u filmovima Fourteen Hours i Taxi. Glumu je odabrao, kako je sam priznao, da bi bio privlačan djevojkama i da bi prikrio nekako činjenicu da je bio niskog rasta. Cassavetes je, recimo, idolizirao Jamesa Cagneyja, jer je bio “nizak, ali čvrstog i oštrog nastupa”. Do kraja tog desetljeća, njegovo ime je već dosta poznato, na filmu i na televiziji, daje uloge po uzoru na Branda i Jamesa Deana. S novcem koji je zaradio u televizijskoj seriji Johnny Staccato, Cassavetes, 1959. godine, financira svoj prvi film – Shadows, eksperiment u improvizacijskoj glumi i režiji. Niskoproračunski, 16-milimetarski, sa jazz-soundtrackom Charlesa Mingusa, film se dopao publici koja je čeznula za nekim manje posredovanim oblikom umjetnosti.
Film je dobio pet nagrada na filmskom festivalu u Veneciji.
G. 1968., kad je Cassavetesu bilo 38 godina, dobio je prvu od svoje tri nominacije za Oscara. Ne za neki od svojih filmova, već za ulogu u studijskom Dirty Dozen, pulp fiction Roberta Aldricha. Nakon uspjeha svog prvijenca, Cassavetesu se pružila prilika da radi nekoliko skupljih filmova unutar studijskog sistema, ali ljut zbog studijskog miješanja u njegov rad, vratio se glumi – Dirty Dozen bio je jedan od filmova, drugi – Rosemaryna beba, Romana Polanskog. G. 1968., vraća se režiji, nezavisnoj, filmom Faces, o problemima prigradskog braka. Slijede filmovi Husbands, Opening Night i još pet drugih, s osobnom vizijom Johna Cassavetesa.
John Cassavetes nije izmislio američki nezavisni film, ali učinio ga je privlačnim, dao mu vizibilnost, pružio uvjerljiv, iako riskantan, model kako živjeti i raditi u sjeni Hollywooda, pisao je New York Times prije dvije godine, povodom izdavanja DVD-a s Cassavetesovim filmovima. Da bi mogao raditi svoje filmove, financirati ih, Cassavetes je prihvaćao uloge u studijskim filmovima. Posuđivanje opreme, u jednom slučaju čak i krađa struje, za rad opreme, opetovano uzimanje hipoteke na kuću svoje supruge, lijepe i talentirane Gene Rowlands....te i takve priče o jednoj odmetničkoj kreativnosti bile su ključne u stvaranju legende Johna Cassavetesa, jer bile su inspiracija mnogima u generaciji 70-ih godina.
Filmska industrija, ona se prema njemu hladno odnosila, jer Cassavetes je inzistirao na svom statusu radikalnog outsajdera, pa kad je, 1974. godine, snimio film A Woman Under the Influence, bio je prisiljen sam ga distribuirati. Takve filmove, koji nisu publici podilazili, koji nisu išli tamo kamo je ona željela da idu, bilo je teško financirati i vlastita je kuća morala biti založena čime je Cassavetes prekršio prvo pravilo Hollywooda – ne troši nikad svoja novčana sredstva! Kad je taj film postao uspjeh na kino-blagajnama, a dobro ga je primila i kritika, i industrija je Cassavetesa donekle prihvatila i priznala i Cassavetes je, zajedno sa Genom Rowlands, bio opet nominiran za Oscara, ali nisu ga dobili niti on niti ona.
Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, Cassavetes je, kao redatelj i kao glumac, snimio još nekoliko filmova; do svoje smrti, potkraj 1989., od ciroze jetre (danima je mogao živjeti samo od cigareta, kave i alkohola), ukupno 12 filmova, svi s ozbiljnim temama, većina njih zaslužila je mjesto u panteonu američkog filma, i utro je njima put jednom vibrantijem filmu u Sjedinjenim Državama, promijenio način na koji se filmovi financiraju i distribuiraju, iskoračivši izvan studijskog sistema.
Unatoč stavu Hollywoda, Cassavetes je inspirirao redatelje poput Martina Scorsesea, poticao ga da pravi filmove onako kako ih sam želi praviti; Scorsese je i bio taj koji je jednom prilikom rekao – nakon Cassavetesovog filma Shadows, više nije bilo izgovora.
Više od 17 godina nakon smrti, John Cassavetes nastavlja inspirirati. Cijenjen je diljem svijeta kao vodeći uzor nezavisnog filmaštva, njegove su filmovi prikazuju u retrospektivama, koriste kao nastavno sredstvo, na sveučilištima. Od svih vodećih američkih redatelja, Cassavetesu je vjerojatno trebalo najduže da dobije priznanje i potvrdu svog rada. Prošle godine objavljena je prva prava biografija, pod naslovom Accidental Genius, How John Cassavetes Invented American Independent Film, autora Marshalla Finea.
Nije ga izmislio…. ali, za razliku od mnogih drugih koji viju zastavom nezavisnog filma, John Cassavetes nije prodao ni svoju dušu ni svoju umjetnost onoj sotoni poznatoj pod imenom Hollywood, ostao je vjeran samom sebi cijelog svog zivota.