AIDS, malarija i tuberkuloza još uvijek usmrćuju 6 milijuna ljudi godišnje, najvećim dijelom u zemljama u razvoju. U zadnjih par godina, nebrojene vladine, ali i nevladine institucije, uložile su milijarde dolara u rješavanje ovog problema. No, rađaju se sumnje da ovakvo ulaganje novca samo po sebi neće biti dostatno za unaprjeđenje zdravstvenih prilika milijuna ljudi.
Prošle je godine drugi najbogatiji čovjek na svijetu, Warren Buffet, dao prilog u visini od 30 milijardi dolara fondu Billa i Melinde Gates, fondu koji se isključivo bavi rješavanjem problem javnog zdravstva i koji je u zadnjih 6 godina već dodijelio skoro 7 milijardi dolara raznim inicijativama. A prije samo četiri godine, vlada Sjedinjenih Država obvezala se dati 15 milijardi dolara za saniranje posljedica AIDSa. Ovo su samo neke od pozamašnih donacija s ciljem rješavanja problema globalnog zdravstva.
Laurie Garrett je članica privatne organizacije koja se bavi promatranjima trendova javnog zdravstva u svijetu. Kaže nam da ne samo da ovakve velikodušne donacije ne rješavaju probleme, nego da, u novije vrijeme, same po sebi predstavljaju ogroman problem. "Problem je u tome što je broj donacija toliko naglo porastao da nije bilo vremena da se analizira kakve smo rezultate do sada postigli. Pitanja kao 'Da li ulažemo na ispravan način?' ili 'Da li se bavimo rješavanjem najvažnijeg problema?' ostaju neodgovorena. Ono što me najviše zabrinjava je činjenica da se najviše sredstava ulaže u rješavanje problema vezanih za pojedinačne bolesti i da se gotovo ni malo pažnje ne podaje globalnom karakteru javnog zdravstva".
Laurie Garrett dodaje kako sistemi zdravstvene zaštite u zemljama u razvoju moraju preuzeti punu odgovornost za situaciju u tim zemljama. Primjerice, nedostatak zdravstvenih radnika je ogroman problem. Ni jedna količina novca ne može zamijeniti profesionalca koji bi trebao rješavati probleme na terenu. Dobro je dokumentirana činjenica da veliki broj tih zdravstvenih radnika odlazi u razvijene zemlje koje uvijek trebaju nove ljude jer se životni vijek njihove populacije produljio i sve je veći broj ljudi kojima je potrebna pomoć.
A osim odlaska kvalificirane radne snage, velika je prepreka i nedostatak bazične infrastrukture zdravstvene zaštite, primjerice nedostatak dovoljnog broja bolnica i kliničkih laboratorija. Ili kako Laurie Garrett sama kaže. "Ukratko rečeno, ukoliko ne razvijemo pristup koji će rješiti probleme infrastrukture zdravstva u zemljama u razvoju, moglo bi nam se dogoditi da sva ova ulaganja u pojedinačne bolesti ne urode baš nikakvim rezultatima. Štoviše, smrtnost bi se mogla i povečati! Nitko ne želi vidjeti da se ova darežljivost i brige za druge, pretvori u razočarenje i da se priliv novca smanji".
Željeli smo čuti još jedno stručno mišljenje. Dao nam ga je Roger Bate, član Američkog instituta za ulaganja sa sjedištem u Washingtonu. On je naglasio kako je povijesna činjenica da siromašne zemlje zdravstvenoj zaštiti pridaju jako malo pažnje i da i ono malo novca što odluče u nju uložiti, najčešće završi na nekoj drugoj strani. Takve se navike moraju promijeniti. "Industrijske zemlje moraju shvatiti da one zemljama u razvoju mogu samo pomoći do neke mjere. Novčane donacije ne mogu riješiti sve probleme. Zemlje u razvoju moraju željeti same sebi pomoći".
Imajući u vidu ovakvu situaciju, samo se po sebi nameće pitanje «Kako koordinirati globalna ulaganja u probleme zdravstva?». Laurie Garrett kaže da bi to trebala raditi Svjetska zdravstvena organizacija. Roger Bate se slaže i dodaje kako ova međunarodna organizacija je daleko uspješnija u širenju informacija nego raspodjeli materijalnih dobara i novca. A oboje se slažu i da ukoliko uskoro ne dođe do drastičnih promjena u ekonomskim prilikama i unaprijeđenju infrastrukture zdravstvene zaštite u zemljama u razvoju, novačni prilozi, ma kako veliki oni bili, neće doprinjeti boljitku čovječanstva.