Tijekom posljednjih stotinu godina, došlo je do povijesnog pomaka u globalnoj populaciji od raštrkanih ruralnih zajednica prema gusto naseljenim urbanim centrima. Do 2008. godine, više od polovice stanovnika Zemlje živjet će u gradovima. Izazovi postavljeni ovom demografskom promjenom u središtu su jednog novog izvješća.
Svake godine, više od 60 milijuna ljudi migrira u gradove, ponajviše u osiromašena urbana naselja nekih od najsiromašnijih zemalja u svijetu, zemalja gdje je neplanski i kaotični razvoj - posebice u Supsaharskoj Africi i Južnoj Aziji - rezultirao eskalacijom urbanog siromaštva i proliferacijom 'slumova'.
Molly O'Meara Sheehan voditeljica je ovogodišnjeg Izvješća o stanju svijeta, godišnje publikacije Instituta World Watch, u Washingtonu. Ona kaže: "Danas - prema najboljim procjenama - oko milijardu ljudi u svijetu - odnosno, svaki treći urbani stanovnik - žive u 'slumovima', mjestima gdje su svakog dana izloženi intenzivoj borbi za preživljavanje."
Gospođa Sheehan kaže da je Lagos, u Nigeriji, sa svojim bujajućim stanovništvom i raspadajućom infrastrukturom, najbolji primjer tog trenda: "Službeni gradski vodovod jedva uspijeva namiriti potrebe polovine od deset milijuna stanovnika ovog megapolisa."
Lagos nije u tom smislu jedinstven. Otprilike polovini stanovnika afričkih i azijskih gradova nedostaju čista voda i sanitarni uvjeti. Od posljedica takvih uvjeta života, svake godine umire milijun i šesto tisuća ljudi. Međutim, vlade u svijetu spore su u odgovoru na taj problem, kaže Molly Sheehan. Ona ističe da je u razdoblju od 1970. do 2000. godine pomoć urbanim centrima diljem svijeta ukupno iznosila 60 milijardi dolara - samo 4 posto od bilijuna i pol dolara ukupne pomoći za razvoj. "Možda ponajviše zabrinjava da neke vlade i dalje urbane siromahe smatraju problemom koji se, u najboljem slučaju, ignorira, a, u najgorem, odgurne u stranu," kaže gospođa Sheehan.
No, ova analitičarka Instituta World Watch smatra da zadatak poboljšanja uvjeta života u svjetskim velegradovima nije potpuno beznadan. Molly Sheehan kaže da neovisne društvene organizacije i lokalne vlade postaju novi urbani pioniri, inicirajući nove političke odluke i programe: "Oni rade na tome da pokažu kako se zajedničkim djelovanjem mogu graditi zahodi, stanovi i drugi potrebni objekti. Ponekad oni rade zajedno s vladama, a, kada vlade ne žele surađivati, onda im pokazuju kako bi potencijalno mogli surađivati kao partneri."
Pozitivan primjer je Karachi, u Pakistanu, gdje su stanovnici siromašnih dijelova grada u vlastite ruke uzeli sređivanje problema kanalizacije, povezavši tisuće domaćinstava s kvalitetnom kanalizacijskom mrežom. Jednake se inicijative pojavljuju u mnogim gradovima diljem svijeta, inspiriravši stanovnike 'slumova' u više od dvanaestak zemalja da se organiziraju. To je, isto tako, nevalo gradonačelnike više od 350 američkih gradova da potpišu Sporazum o zaštiti klime, te da lobiraju na saveznoj razini za klimatsku politiku zemlje.
Izvješće Instituta World Watch, međutim, upozorava da će sudbina velegradova ovisiti o tome kako učinkovito će svjetske vlade i institucije odgovoriti na izazove urbanizacije, te na specijalne potrebe urbane sirotinje.