Linkovi

Izložba Josephine Baker: Image and Icon u Nacionalnoj galeriji portreta


Pocetkom prosinca, u Nacionalnoj galeriji portreta, washingtonske muzejske ustanove Smithsonian, otvorena je izlozba pod naslovom Josephine Baker: Image and Icon, u cast stote obljetnice rodjenja “Crne Venere”, “Crnog bisera”, “Kreolske boginje”, kako sve vec, od milja, nisu zvali tu americko-francusku plesacicu, pjevacicu i glumicu, rodom iz St. Louisa... Osvrt pripremila Jagoda Bush.....

Washington, odnosno Nacionalna galerija portreta, jedino je mjesto izvan St. Louisa u kojemu je postavljena izlozba Josephine Baker: Slika i ikona. Organizator izlozbe je Sheldon Art Galleries, neprofitna organizacija koja aktivno podrzava rad umjetnika iz St. Louisa i koja u svojem sklopu ima galerije posvecene fotografiji, arhitekturi, skulpturi, djecjoj umjetnosti i povijesti jazza.

Otvarajuci izlozbu Josephine Baker: Image and Icon, izlozbu rijetkih fotografija Adolpha de Meyera, Dore Kallmus, Georgea Hoyningen-Huenea, originalnih crteza i postera Paula Colina, Tibora Gergelyja, i drugih koji su dokumentirali uspon Josephine Baker do njenog statusa zvijezde, te raznih predmeta... iz nekoliko privatnih i muzejskih zbirki u Evropi i Sjedinjenim Drzavama, direktor Nacionalne galerije portreta Marc Pachter rekao je: "Velika nam je cast i zadovoljstvo njome odati postu jednom izvanrednom americkom zivotu, slavljenom na dva kontinenta.” Bas kao sto je Josephine Baker pjevala “J’ai deux amours, mon pays et Paris...”

Izlozba prati znacajan i inovativan doprinos Josephine Baker glazbi i plesu onog razdoblja zvanog Jazz Age, njen vazan doprinos francuskom Pokretu otpora tijekom drugog svjetskog rata kao i pokretu za gradjanska prava diljem svijeta. I prati, naravno, razvoj njenog imidza – od egzoticnog fenomena Pariza dvadesetih godina, kad je taj grad bio zaludjen afro-americkom kulturom i njenim predstavnicima, do njenog imidza glamurozne zvijezde cabareta, do glasne zagovornice jednog svijeta bez etnickih i rasnih barijera.

Josephine Baker je vodila jedan fascinantan zivot; njena zivotna prica jedna je od najnevjerojatnijih “success” prica u povijesti Sjedinjenih Drzava. Rodjena 1906., u velikom siromastvu, u St. Louisu, savezna drzava Missouri, kao Freda Josephine McDonald, svoju publiku nije nasla u Sjedinjenim Drzavama, vec u Evropi, u Parizu. Svojim je izgledom i svojim glasom opcinila parisko drustvo 20-godina i postala simbol Jazz Age razdoblja.

Od kuce je pobjegla kad joj je bilo 13 godina da bi se prikljucila jednoj putujucoj reviji; radila u jednom baru, udala se, razvela, za novcice na ulicama plesala, ponovno se udala...sve to i prije nego sto je bila napunila 14 godina. Za svoj 10. Bozic, rekla je: “Nema Djeda Mraza, ne postoji. Ja sam svoj vlastiti Santa Claus.” Sa 11 godina, bila je svjedokom krvavih rasnih nereda, kao dijete i sama bila izrabljivana i napastvovana, radeci u kucama bijelaca. Da bi svoj strah sakrila, navukla je na lice osmjeh koji ce jednog dana oduseviti zitelje Pariza.

Ernest Hemingway rekao je za Josephine Baker “...najsenzacionalnija zena koju je ikad itko vidio. Koju ce ikad itko vidjeti. Visoka, s kozom kao kava, ocima kao ebanovina, nogama kao iz raja i onim osmjehom, kulminacijom svih osmjeha.”

Josephine Baker na juris je Pariz, i Evropu, osvojila svojim nastupom u glazbenoj reviji La Revue Nègre. Njena svestranost i nadarenost lijepo su nadopunjavale Pariz tijekom drugog desetljeca 20. stoljeca kad je taj grad prigrlio charleston i progresivni novi glazbeni jezik zvani jazz. Nakon pariskog trijumfa, krenula je na dvoipolgodisnju, uglavnom uspjesnu, turneju evropskim zemljama. Na nekim mjestima, pise Phyllis Rose, u novom biografskom eseju pod naslovom Jazz Cleopatra: Josephine Baker u svojim danima, ponovno je naucila staru lekciju – da ce boja njene koze uvijek nametati opasnosti koje nikad nece biti nametnute drugim izvodjacima. U Becu, proglasili su je “dekadentnom,” zbog njenog risqué plesa. U Zagrebu, studenti su prekinuli njen nastup povicima “Dolje vulgarnost! Zivjela hrvatska kultura!” U Minhenu, vlasti su njen nastup potpuno zabranile.

“Ne zelim zivjeti bez svog Pariza,” rekla je Josephine Baker po povratku s turneje kroz 24 zemlje. Pariz ce uvijek ostati njeno utociste. Savrseno ce nauciti francuski, postati drzavljanka Francuske. A za Francuze, “La Baker” ce biti “inventar” pariskog nocnog zivota puna tri desetljeca. Vracat ce se u Ameriku tijekom zivota, ali ako je pariski egzoticizam ponekad za nju i bio naporan, svaki kratki povratak u Ameriku bio je podsjetnik da je od toga puno gori bio rasizam.

Za njen doprinos francuskom Pokretu otpora – prenosila je, skrivene u svom rublju, informacije saveznickim agentima u Lisabonu i Sjevernoj Africi – francuska je vlada urucila Josephine Baker Medalju casti.

Njena strast za rasnom harmonijom i idealom multikulturalnog svijeta ucinila je od nje kasnije zagovornika za ljudska prava, ucinila je od nje “svjetsku majku,” koja je usvojila 12 djece, svih rasa i vjera, sa cetiri kontinenta. Zvala ih je “Rainbow tribe,” moje pleme duginih boja. Kad ju je, po usvajanju 12. djeteta, napustio cetvrti muz, kad nije mogla dovoljno zaraditi da bi placala racune i odrzavala svoje “pleme,” kad je, zbog toga, zajedno s djecom bila izbacena iz jednog dvorca u Bordeauxu, pomogla joj je, i utociste u jednoj vili pruzila, jedna druga Amerikanka koja je zivjela izvan Sjedinjenih Drzava – princeza Grace od Monaka.

U svojoj 69. godini, nakon sest godina izbivanja, i nakon pretrpljenog mozdanog udara, ipak se vratila u Pariz, u klub Bobino, s revijom Joséphine. Nastup je bio trijumfalan, kupala se u aplauzu dok su suze tekle niz njene obraze. Umrla je samo dva dana kasnije, 1975. Od izljeva krvi u mozak, ali jedan je njen prijatelj rekao “Umrla je od srece.”

Izlozba Josephine Baker: Image and Icon, otvorena je u Nacionalnoj galeriji portreta do sredine ozujka....

XS
SM
MD
LG