Rat iz 1812. godine često se naziva 'zaboravljenim američkim ratom'. Ipak, riječ je ratu koji je imao ključno značenje jer je predstavljao prijetnju samom postojanju tad vrlo mladih Sjedinjenih Država. Nova knjiga Unija 1812: Amerikanci koji su se borili u drugom američkom ratu za neovisnost pokazuje da je kraj tog rata doveo je do snažnije i sigurnije Amerike.
Samo tri desetljeća nakon što su američki vojnici pobijedili britanske kolonijalne snage u Revolucionarnom ratu za neovisnost, dvije su se strane opet sukobile. Početkom devetnaestog stoljeća, kad je Britanija bila u ratu s Francuskom, kraljevska ratna mornarica zarobila je preko deset tisuća američkih mornara i prisilno ih regrutirala. "Bilo su to prisilna novačenja gdje bi Britanci zarobljavali naše državljane na brodovima, tvrdeći da su nekoć bili britanski državljani i da stoga trebaju služiti u britanskoj mornarici".
Povjesničar Jack Langguth autor je knjige Unija 1812: Amerikanci koji su se borili u drugom američkom ratu za neovisnost kaže da je objava rata predsjednika Jamesa Madisona jasno signalizirala američku namjeru da okonča prisilno novačenje i druge britanske provokacije, kao što je podrška nekim protu-američki nastrojenim indijanskim plemenima. "Bili smo tek skalupljena zemlja. Bili smo mali i nespremni za još jedan rat, ali to nije obuzdalo ratnički duh koji je još vladao zemljom. Bili smo spremni na to jer su se zapadni i južni dio zemlje naglo širili tako da su u Kongres dolazili 'ratni sokolovi' - kako smo ih u to vrijeme zvali – koji su svaki istup protiv Sjedinjenih Država tretirali kao nacionalnu sramotu koju treba osvetiti. Ratni sokolovi su vjerovali da ako ne učinite nešto kako biste pokazali da niste troma sila s kojom se netko može poigravati, to će izgledati kao da izbjegavate dvoboj".
Međutim, gospodin Langguth kaže da su predsjednik Madison i 'ratni sokolovi' precijenili sposobnost zemlje da se bori sa svojim starim protivnikom. "Vojno nismo bili spremni. Imali smo sedamnaest brodova koji su mogli preći ocean, a Britanci sedamsto".
Amerikanci su živjeli u zabludi pretpostavljajući da će sjeverni susjed Kanada biti naš saveznik. "Časnik zadužen za ratna i vojna pitanja u administraciji predsjednika Madisona tvrdio je da će nas Kanađani dočekati kao osloboditelje, da će kad dođemo biti sretni da nam se pridruže. Uopće nije tako ispalo. Izgubili smo prve bitke oko područja Detroita uz kanadsku granicu, i izgubilo smo ih sramotno. Kanađani su bili engleski saveznici".
Jack Langguth kaže da je, na sreću po Amerikance, Britanija bila više usredotočena na svoj rat s Francuskom. Sjedinjene Države su bile drugorazredni neprijatelj. "Kad sam počeo provoditi istraživanje za ovu knjigu, najteže mi je bilo spoznati koliko je za Britance Rat iz 1812. bio sporedan. Borili su se s Napoleonom na život i smrt. Kad sam pregledavao u britanskim knjižnicama novine iz tog doba vidio bih na naslovnicama velika izvješća o tome što se događa s Napoleonom, a tek manje tekstove o ovom irelevantnom pitanju u našoj zemlji".
Jack Langguth kaže da su Britanci odvojili više resursa za rat protiv Amerikanaca, to bi bilo moglo izmijeniti smjer povijesti Sjedinjenih Država. U jednom od najmračnijim ratnih razdoblja za Amerikance britanske su snage napale glavni grad Washington, zapalivši Bijelu kuću i zgradu Capitola. Tijekom bombardiranja tvrđave McHenry u Baltimoru Francis Scor Key je napisao pjesmu koja će poslije biti uglazbljena kao američka himna – Zvijezdama posipana zastava – The Star-Spangled Banner.
Tri mjeseca nakon toga – 1814. godine – Britanci i Amerikanci su potpisali mirovni sporazum u Belgiji. Prema tom sporazumu, svi teritoriji koje su zauzele britanske snage vraćeni su pod američku kontrolu. Ironično u svemu jest to što se posljednja bitka u tom ratu vodila nekoliko tjedana po njegovom okončanju. Vijesti o mirovnom sporazumu došle su do američkog generala Andrewa Jacksona nakon što je već izvojevao pobjedu u bitci za New Orleans.
Ta bitka iako nevažna za ishod rata - kaže Jack Langguth – dodatno je osokolila moral Amerikanaca, a kao rezultat toga, zemlja je iz Rata 1812. izišla snažnija negoli je bila prije i spremna na širenje prema zapadu s novim osjećajem ponosa i novom energijom.