Ovaj se tjedan obilježava 215. godišnjica američke Povelje o pravima, koja se sastoji od prvih deset amandmana na Ustav Sjedinjenih Država. Ove odredbe se odnose na politička prava građana. Andre de Nesnera se osvrće na Prvi amandman koji jamči slobodu tiska, odnosno na vječno turbulentne odnose vlasti i medija.
Povelja o pravima ratificirana je 15. prosinca 1791. godine. Ona se sastoji od ustavnih amandmana koje se odnose na prava i slobode koje nisu poimence bile spomenute u ustavu Sjedinjenih Država. Prvi amandman navodi da 'Kongres neće donositi zakone koji krše slobodu govora ili tiska.'
Odvjetnik Floyd Abrams objašnjava povijest prvog amandmana američkog ustava: " Ustav se na početku nije bavio ovim pravima. Thomas Jefferson i njegovi istomišljenici, upozorili su da neće glasati za ratifikaciju ustava ako ne bude uključena i odredba o slobodi tiska. Tako je i došlo do izglasavanja amandmana koji se uz slobodu tiska odnosio i na slobodu vjere, slobodu govora, slobodu sastajanja i udruživanja. Da ovaj amandman nije usvojen, ne bi bio ratificiran niti naš ustav."
U demokratskom društvu tisak, odnosno mediji, imaju dva glavna zadatka: prvo da informiraju javnost, a drugo da služe kao svojevrsni korektiv vlasti. Marvin Kalb, bivši televizijski novinar koji danas predaje na Sveučilištu Harvard, kaže da je odnos medija i vlasti uvijek bio konfliktan, zbog toga što su njihovi interesi često različiti: "Kad bi odnosi između novinara i vlasti bili izvrsni i idilični – to bi značilo da nešto nije u redu. Mediji bi u tom slučaju bili puka propaganda. Po meni, ideal je da imate konfliktan odnos medija i vlasti. Tako treba biti. Novinari pozorno prate što radi vlast, ukazuju na probleme, a ako se to vlastima ne sviđa – baš šteta."
Bivši glavni urednik dnevnika Washington Post Ben Bradlee – koji je slavu postigao za vrijeme afere Watergate – kaže da 'od vlade i ne očekuje da dobro tretira novinare. Neka nas samo pusti da obavljamo svoj posao'- kaže on.
No, američka vlada je pokretala i sudske parnice kako bi spriječila objavljivanje nekih vijesti, jer je smatrala da je riječ o povjerljivih informacijama koje bi – ako se objave – mogle ugroziti nacionalnu sigurnost. Primjer su takozvani 'Pentagon Papers' s početka sedamdesetih godina. Riječ je o kritički intoniranom izvješću Ministarstva obrane o tijeku rata u Vijetnamu. Vlada nije željela da New York Times objavi ovaj dokument, no Vrhovni je sud presudio da ga novine imaju pravo objaviti.
Ben Bradlee kaže da novinari u pravilu ne predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti: "85 mi je godina. U novinskom sam poslu jako dugo i ne mogu se sjetiti slučaja da je neki novinar svojim pisanjem ugrozio nacionalnu sigurnost. Da je postojao takav slučaj, mislim da bi svaki urednik blokirao objavljivanje takve informacije – recimo kada bi njezino objavljivanje moglo ugroziti ljudske živote. U takvom slučaju, to bi bilo normalno."
Stručnjaci kažu da se u demokraciji treba pronaći osjetljiva ravnoteža između ponekad suprotstavljenih ciljeva – s jedne strane potrebe da se zaštiti državna sigurnost, a s druge pravo medija da slobodno kritiziraju vlast.
