Prije cetiri godine – u srpnju 2002. – kad je Amerika slavila 90. rodjendan Miltona Friedmana, politicki komentator George Will, svoj clanak pod naslovom U slavu jednog intelektualnog dinama, ovim je rijecima zapoceo: Adam Smith, pod ciji stijeg je Milton Friedman stao, i visoko ga nosio, rekao je: U svakoj drzavi ima toliko rasula. Puno ga manje ima u nasoj,” nastavio je Will, “nego sto bi ga bilo da nije bilo Miltona Friedmana.”
Adam Smith, naravno, britanski je politicki ekonomist i filozof iz 18. stoljeca, rodjen u Skotskoj, autor utjecajne knjige Bogatstvo naroda, objavljene 1776., zagovornik laissez-faire ekonomije, ekonomskog liberalizma: najbolja je ona vlada koja najmanje vlada. Milton Friedman je bio duhovni nasljednik Adama Smitha.
“Svetim i nepovredivim” teorijama i nacelima onog drugog dobro poznatog britanskog ekonomista, Lorda Keynesa, najutjecajnijeg ekonomista prve polovice 20. stoljeca, koji je zagovarao drzavnu intervenciju za izbjegavanje, odnosno suzbijanje gospodarskih kriza. Friedman se usprotivio i pobijao ih u godinama poslije drugog svjetskog rata. Keynes je tvrdio da vlade imaju duznost pomoci kapitalistickim gospodarstvima u razdobljima recesije; Friedman je smatrao, i o tome detaljno pisao u knjizi Monetarna povijest Sjedinjenih Drzava, da vlada mora ciniti upravo suprotno – da se ne treba mijesati u ekonomiju, da posao treba prepusti slobodnom trzistu, da ekonomija slobodnog trzista nije izazvala veliku gospodarsku krizu u Sjedinjenim Drzavama, dvadesetih i 30-ih godina,da je za nju kriva bila nekompetentost vlade, narocito americke Sredisnje banke.
Jedino ekonomsko sredstvo utjecaja koje bi Friedman vladi dopustio da koristi bilo bi ono kojim kontrolira ponudu novca. Monetaristicki nazor koji nije bio popularan onda kad ga je Friedman prihvatio, pedesetih godina, “kad je vecina Amerikanaca od polozaja i ugleda,” kako to pise Ben Stein, u najnovijem broju casopisa Time, “jednostavno na vjeru primila da je drzavna kontrola nad pojedincem i nad gospodarstvom neizbjezna i pozeljna. Friedman, tada profesor ekonomije na Sveuclistu Chicaga, rekao je da ona nije ni neizbjezna, a ni pozeljna...i u svojim knjigama, predavanjima, clancima...govorio da je sloboda, osobito individualna sloboda, optimalni uvjet za covjecanstvo, kako za njegovo zadovoljstvo tako i za prosperitet covjeka.”
U danima koji su uslijedili po Friedmanovoj smrti, sesnaestog studenog, nekrolozi objavljeni u americkom i svjetskom tisku, podsjetili su nas, ili nam rekli, tko je Milton Friedman bio: Teoreticar slobodnog trzista, zalagao se za slobodno trziste umjesto drzavne regulacije gospodarskih odnosa; vatreni zagovornik monetarizma, zalagao se za monetarnu politiku koja trazi konstantan rast kolicine novca u optjecaju; vodeca licnost neoliberalne ekonomske misli, najutjecajniji ekonomist druge polovice 20. stoljeca koji je odigrao kljucnu ulogu u intelektualnom preporodu kapitalizma i u globalnom pomaku ka trzisnim gospodarstvima; svoju ekonomsku teoriju, temeljenu na odbacivanju kejnzijanskih nacela i povratku cistim kapitalistickim idealima slobodnog trzista formulirao je u Chicagu... u ekonomskim krugovima, njegov ce pristup i postati poznat kao “cikaska skola,” ona ce dati cijelu generaciju buducih Nobelovaca-ekonomista; njemu je Nobelova nagrada urucena, 1976. godine, za, izmedju ostaloga, “njegov doprinos sada slavnom konceptu prirodne stope rasta nezaposlenosti, za njegovo razbijanje stare zablude da inflacija moze nezposlenost smanjiti, za njegove ideje o postupnom i cvrstom rastu novcane ponude zemlje....”; izazvalo je to priznanje Svedske akademije Miltonu Friedmanu i kontroverze, zbog Cilea i njegove suradnje s diktatorskim reizmom Pinocheta, ali Cile danas, podsjetio nas je jedan od nekrologa, ima snazno trzisno gospodarstvo i demokracija je; utjecao je Friedman i na gospodarsku politiku drugih svjetskih celnika, bio mentor britanskoj premijerki Margaret Thatcher, americkim predsjednicima Ronaldu Reaganu i Georgeu Bushu, 41. predsjedniku, donekle cak i Nixonu; njegova su nacela, za rjesavanje ekonomskih problema, koristile mnoge vlade, neke od njih i lijeve orijentacije, “mnoge iza negdasnje ‘Zeljezne zavjese,’” pisao je prije nekoliko dana Lawrence Summers, za New York Times, “naucile su razmisljati o alternativama komunizmu citajuci Miltona Friedmana; u zbirci eseja pod naslovom Kapitalizam i sloboda, Friedman je Amerikancima porucio da ne gledaju u drzavu, ni za svoja prava ni za svoje odgovornosti, nego da se okrenu ka sebi, da u sebi traze snagu.
Citali smo ovih dana, u nekrolozima i “Veliki osloboditelj...Freedom Fighter...Nenadomjestivi pobornik slobode... ‘Otvorena knjiga,’ jer svoje je ideje promicao dosljedno, do kraja zivota, bez lazne velikodusnosti, bez sentimentalnosti ili skromnosti, ne odstupajuci nikad od svojih vjerovanja.” Ali i to da se nije samo na ekonomiju ogranicavao – kao samodeklarirani libertarijanac i djelovao je kao libertarijanski aktivist, svoja slobodarska nacela zagovarao i u drustvenim pitanjima - podupirao skolovanje u obitelji – kao alternativu javnoj, drzavnoj skoli, dekriminalizaciju droga i prostitucije, zauzimao se za ukidanje obaveznog i univerzalnog vojnog roka, tvrdeci da i americkoj nacionalnoj sigurnosti i sirim americkim interesima najbolje moze sluziti samo dobrovoljacka vojska.
I, naravno, da je njegova ona recenica “Ne postoji besplatan rucak.” I ona druga: “Nitko tudji novac ne trosi tako pazljivo kao svoj vlastiti.”
Friedman je bio uvjerljiv govornik i covjek koji je imao strpljenja i sposobnosti komunicirati s onima daleko izvan svoje sfere. Evo kako je rezimirao svoje stajaliste, svoju filozofiju, o vladinom trosenju, tijekom svecanosti u Bijeloj kuci, 2002. godine, svecanosti uprilicene u cast njegovog 90. rodjendana: “Kad vlastiti novac na sebe trosite, jako pazite na to koliko ga trosite i kako ga trosite. Kad vlastiti novac na drugoga trosite, jos uvijek vam je vazno koliko ga trosite, ali od nesto manje vam je vaznosti na sto taj novac ide. Ako tudji novac na sebe trosite, ne zanima vas puno koliko trosite, ali jako vam je vazno kako ga trosite. Medjutim, kad tudji novac na drugoga trosite, nije vas puno briga ni koliko ni kako ga trosite.”